Sigurno je i kako se stranci na našim područjima suočavaju s izazovima poput jezičnih barijera te prilagodbi na novu kulturu i klimu, ali i uspješno pronalaze načine integriranja u osječku sredinu
Tijekom posljednjih nekoliko godina, grad na Dravi postao je novi dom radnicima iz država poput Nepala, Bangladeša, Indije, Pakistana, Irana i ostalih. Navedeni je trend rezultat sve veće potrebe za radnom snagom u različitim sektorima, uključujući građevinarstvo, ugostiteljstvo, poljoprivredu i industriju.
Uz to, stanovnici dalekih zemalja dolaze u Hrvatsku, pa tako i u Osijek i u potrazi za boljim životnim uvjetima. Prije nekoliko smo mjeseci tako pisali o Bangladešaninu koji je preselio u grad na Dravi, unajmio stan te se zaposlio u građevinskoj tvrtki, ali i o mladoj Filipinki koja radi kao prodavačica u trgovačkom lancu.
Uz svoje radne vještine, navedeni ljudi donose i bogatstvo svoje kulture, jezika i običaja, obogaćujući našu lokalnu zajednicu novim perspektivama. Kada nisu na svojim radnim mjestima, Osječani ih sve češće susreću na ulicama te u restoranima, kafićima i trgovinama. O njima, dakako, imaju podijeljena mišljenja, ovisno o svojim općenitim stavovima i iskustvu.
Primjerice, 25-godišnjem Borni na poslu se, točnije također u jednoj građevinskoj tvrtki prije nekoliko tjedana pridružio mladi Bangladešanin. Iako su vršnjaci, Borna tvrdi kako se nisu previše sprijateljili, već im je odnos striktno poslovan. Štoviše, čak su i na radnom mjestu prisutne određene poteškoće u njihovoj komunikaciji.
”Njegova je uloga pomoćnog radnika jer ne zna naš jezik i nije se naročito susretao s ovakvom vrstom posla, pa mu nekada moram više puta nešto objasniti, a ni tada me ne posluša, iako dobro govori engleski. Međutim, to što se služi stranim jezikom smeta mojim ostalim kolegama jer su stariji i ne znaju ga, pa mu katkad rukama i nogama pokazuju kako bi shvatio što treba raditi te na to onda izgube dosta vremena”, ističe Borna za SiB.hr.
Ipak, dodaje kako mu zna biti zanimljivo raditi s njime te mnogo toga može od njega naučiti jer je musliman, pa mu često opisuje svoju kulturu i običaje koji se znatno razlikuju od naših. Činjenica kako njegova tvrtka trenutno ima zaposlenih oko 80 Hrvata i 20-ak stranaca ne smeta ni 39-godišnjem Andriji. Štoviše, smatra kako netko treba zamijeniti naše mlade koji su otišli u Njemačku, Irsku i ostale zemlje, a mnogi koji su ostali ne žele raditi na poslovima poput građevine i konobarenja, za razliku od stranaca.
”To je tako i bit će ih, stoga, vjerojatno još i više. Trebamo se naučiti na suživot s njima te privikavati na neke nove legice i lege. Imamo sreće da nam najviše dolaze radnici iz tih azijskih zemalja koji čak imaju i neke sličnosti s našom kulturom i vjerom pa razlike, osim vizualnih, i nisu baš toliko velike”, navodi Osječanin.
Ništa protiv boravka stanovnika trećih zemalja u Osijeku nema ni 26-godišnja Katarina jer tako, tvrdi, i brojni Slavonci rade diljem europskih zemalja, pa im nitko ništa ne govori. Međutim, i dalje smatra kako njihovo zapošljavanje u određenom smislu ipak nije posve dobro za lokalne građane.
”Ne mislim to u kulturnom kontekstu, nego se ponajprije usmjeravam prema tome kako oni ruše cijenu radne snage i imaju besplatne smještaje, dok neki naši radnici ne dobiju čak ni putni trošak kao dodatak na plaću, a kamoli nešto drugo”, napominje Katarina.
Jedna je od Osječanki zabrinutih ne toliko zbog zapošljavanja stranaca u gradu na Dravi, koliko zbog sveopćega širenja njihove kulture 30-godišnja Iva. Iako nije imala negativnih iskustava s njima, razočarana je činjenicom kako nacionalne manjine, čini joj se, katkad kod nas imaju veća prava od većinskog stanovništva.
”Ne bih htjela da se u Osijeku odjednom, primjerice, krenu graditi džamije ili stavljati dvojezične table. Ako su već odlučili živjeti ovdje, za što ih potpuno razumijem s obzirom na još gore životne uvjete u njihovim zemljama, onda bi se oni nama trebali prilagoditi, a ne njima”, govori Iva.
Da je Osijek oduvijek bio multikulturalan i otvoren grad za sve one koji su došli raditi i stvarati, svjedoči 50-godišnja Ljiljana. Usprkos tome, ni njoj nije svejedno što je nerijetko u svom rodnom gradu prisiljena govoriti stranim jezikom, i to kod, tvrdi, banalnih svakodnevnih situacija.
”Oduvijek smo bili siguran i ugodan grad za sve te neka tako i ostane, ali neke granice i jasna pravila trebaju postojati. Primjerice, ne želim da me bude strah šetati po ulici i parkovima, što su mnogi stanovnici Njemačke, Austrije, Danske, Francuske i ostalih europskih država doživjeli. Osim toga, na razini grada ili županije može se napraviti plan dolaska, boravka i odlaska stranaca, ovisno o potrebi i trajanju odrađivanja posla. Nadležni bi trebali znati gdje je kome mjesto i na vrijeme sve osmisliti. Uostalom, radije bih vidjela našu djecu koja su se vratila jer sada ima posla za sve”, naglašava Ljiljana.
Bez obzira na sve maloprije navedeno, činjenica je kako su i stranci ljudi od krvi i mesa koji imaju pravo na život i rad ne samo u Osijeku i Hrvatskoj, nego i u drugim državama, dokle god nikoga ne ugrožavaju. Tom se tvrdnjom vodi 40-godišnji Tomislav koji smatra kako ni njima nije lako jer da je, vrlo bi vjerojatno ostali u svojim zemljama.
”Žao mi ih je kada vidim u kakvim uvjetima žive i za koju svotu novca rade. Njima smo mi kao nama Njemačka i Irska te vjerojatno i ne znaju za bolje, a mnogi su od njih došli ovdje kako bi prehranili obitelj i djecu koja ih čekaju kod kuće. Ljudi žive, rade i bore se za sebe, pa se moramo naviknuti na to da su svuda oko nas”, siguran je Osječanin.
U svakom slučaju, sigurno je i kako se stranci na našim područjima suočavaju s izazovima poput jezičnih barijera te prilagodbi na novu kulturu i klimu, ali i uspješno pronalaze načine integriranja u osječku sredinu. Njihova prisutnost, u krajnjoj liniji, ističe važnost globalne mobilnosti i potrebe za otvaranjem prema različitostima, dok grad Osijek dobiva priliku za stvaranje još šireg i multikulturalnog okruženja – što god mi o tome mislili.
