Najgore je, kaže, u poslijepodnevnoj smjeni kad radi sama, a psihologinja je u suprotnoj smjeni. Ne krivi, dodaje, nadređene joj osobe, već smatra da sustav zatvara oči pred problemima koji su evidentni
Niti devet dana nakon neočekivanog napada majke učenika u školi u
kojoj radi, stručni suradnik-pedagoginja u OŠ “Dr. Franje
Tuđmana” u Belom Manastiru Adriana Traic-Horvat
nije došla k sebi.
Podsjetimo, 6. lipnja majka učenika u šestom razredu došla je u
njezin ured u želji da porazgovara o mogućnosti da njezin sin,
koji ima četiri jedinice, ne završi na produžnoj, a što bi moglo
rezultirati ponavljanjem razreda. Zapričavši je o obiteljskim
problemima, majka ju je iznenada udarila torbom, a potom uhvatila
za područje između ramena i vrata i udarala je o stolicu na kojoj
je sjedila, a nije propustila istovremeno je vrijeđati…
Ističe zabrana prilaska
“Trebat će mi vremena da se oporavim, jer je taj napad izazvao
dosta velik šok. Još uvijek se borim s tlakom, a što reduciram
tabletama, otkucaji srca su mi dosta visoki bez obzira na
terapiju. Pokušavam izbjegavati tablete za smirenje i uzimam ih
uvečer da mogu zaspati, jer mi je noć najteža. Fizički ću ja biti
dobro, no ono što ostaje u glavi, teži je problem”, ispričala nam
je pedagoginja, još uvijek se prisjećajući kako ju je majka
uhvatila s obje ruke gotovo za vrat i počela otresati leđima o
stolicu.
Uz to, danas uvečer (subota, nap.a.) u 21.50 sati majci ističe
zabrana prilaska, no to nije priječilo obitelj, naglašava
pedagoginja, da dva dana nakon napada suprug napadačice, odnosno
otac učenika dođe majci naše sugovornice na vrata, istovremeno
joj ne dozvoljavajući da vrata zatvori. Uspjela ga je odgurnuti i
pozvati policiju. Zakonski gledano, kaže Traic-Horvat, on nije
prekršio zabranu prilaska, a zbog cijele situacije od nemilog
događaja ona je tek jednom izišla na ulicu u pratnji supruga i
sina kojem, ističe, čak ne dozvoljava kretanje po ulici nakon
nemilog događaja. Unatoč tome što je bila u njihovu društvu, srce
joj je ubrzano kucalo, ubrzalo se i disanje i bila je sama sebi
neprepoznatljiva zbog straha za svoj vlastiti život. Uza to,
obitelj učenika živi nedaleko njezine kuće.
“Ta obitelj godinama ne surađuje s Centrom za socijalnu skrb, a
oni niti nemaju pristup njihovoj kući. Nisam željela izigravati
nikakvu žrtvu, no željela sam im dati do znanja da im to više ne
padne na pamet, baš kao ni bilo kome drugome tko bi nasiljem
pokušao riješiti svoj osobni problem ili bilo što drugo. Moj je
slučaj predan na sud i iskreno se nadam da će nas stručne
suradnike u nastavi početi tretirati konačno kao službene osobe.
U tom slučaju, prema čl. 315b i 316b Kaznenog zakona, pri
ometanju službene osobe moguća je kazna zatvora i do tri godine.
Ne želim ništa materijalno, ne želim ništa od njih, jer hvala
Bogu imam sve, no ovome se treba stati na kraj i konačno nas
tretirati kao službene osobe”, poručuje pedagoginja čija su vrata
prva od glavnoga ulaza te je mišljenja da svaka škola treba imati
portira koji će voditi računa o tome tko ulazi u školu.
Najgore je, kaže, u poslijepodnevnoj smjeni kad radi sama, a
psihologinja je u suprotnoj smjeni. Ne krivi, dodaje, nadređene
joj osobe, već smatra da sustav zatvara oči pred problemima koji
su evidentni. Škola, naglašava, nije mjesto za frustracije i
takvim ponašanjima treba stati na kraj, ističe pedagoginja kojoj
se ispred kuće i više desetaka puta obitelj učenika vozi ispred
kuće, vjerojatno u namjeri da je zatraši. Bude li ovaj slučaj
evidentiran samo kao prekršajni, kaže, svakako će se obratiti
odvjetniku.
Razjašnjavanja i isključenja
Slučaj, nema sumnje, ne odobravaju djelatnici bilo koje škole, a
valja podsjetiti da napadi roditelja na djelatnike škola nisu
rijetkost i o tome novinari redovito izvještavaju. Među nasumično
odabranim školama koje smo kontaktirali, srećom, tako delikatnih
situacija nema, no to ne znači da sukob, recimo to tako ni iz
čega, ne može eskalirati.
Da se roditelji zaštitnički odnose prema svojoj djeci i da
smatraju da je dijete uvijek u pravu poznato je i Nenadu
Periću, ravnatelju Srednje škole Donji Miholjac. Stoga
nerijetko do roditelja dođe tek priča djeteta, a osim toga, ima
roditelja koji ne dolaze na roditeljske sastanke, što im je
obveza. Ravnatelj ističe da nije bilo sukoba s roditeljima, već
razjašnjavanja, a one koji se često ne odazivaju na roditeljske
sastanke, službeno pozivaju.
“Bilo je situacija da roditelji traže vidjeti test, smatrajući
kako je učenik rekao da je test u redu, a potom vide stvarnu
situaciju, nerijetko prazan test. Znali su i umjesto roditelja
odgovarati na Viber i bilo je raznih situacija, no ne i fizičkih
sukoba. Inače, imamo isključenja, u jednom razredu isključili smo
ih nekoliko. Unatrag tri do četiri godine najveći su problemi u
prvim razredima, a u drugom i trećem već nauče pravila ponašanja,
odijevanja i sl.”, priča ravnatelj, dodajući da 99 posto
slučajeva rješavaju u školi, a dobra je suradnja i s Obiteljskim
centrom u Osijeku.
I u Trećoj gimnaziji Osijek ne bilježe napade, iako prema
riječima ravnatelja Dražena Jakopovića roditelji znaju burno
reagirati, no uvijek treba, kaže, smiriti strasti. Problemi s
ocjenama i izostancima rješavaju se na kvartalnim sjednicama i
komunikacijom obično dolaze do kvalitetnog rješenja.
Neosnovan zaštitnički odnos roditelja
“Bilo bi teško da neki od oko 1200 roditelja ne bude
nezadovoljan, no kod nas su se nezadovoljni sveli na mali broj.
Inače, najprije učenik treba priznati da je dobio lošu ocjenu,
jer roditelji na prvu burno reagiraju i misle da je nastavnik
kriv. No, to su pojedinačni slučajevi, a mi uvijek pokušavamo sve
da i svi shvate da moraju biti ispunjena prava, ali i obveze”,
priča ravnatelj, dodajući da nikakav oblik nasilja ne dolazi u
obzir unutar odgojno-obrazovne ustanove, kako vršnjačko, tako tek
ono roditelja spram djelatnika škole. Iako i nastavnici znaju
biti frustrirani, priznaje ravnatelj, jer sustav ne stoji iza
njih, treba objektivno sagledati svaku situaciju.
Napad svakako nije ono što je potrebno u sustavu, a toga je
svjesna i ravnateljica Ekonomske i upravne škole Osijek
Lidija Žaper u čijem 32-godišnjem radu u toj
ustanovi situacija poput one u Belom Manastiru nije bilo.
Roditelji nerijetko, kaže, čuju nepotvrđenu priču od svog djeteta
i odnose se zaštitnički, no potom zajedničkim snagama, odnosno uz
pomoć pedagoga, psihologa te edukatorice-rehabilitatorice pa i
ravnateljice problem se pokuša riješiti i u pravilu uspije.
“Kad na početku prvoga razreda imamo zajednički roditeljski
sastanak ja molim roditelje da tijekom četiri godine budemo
partneri. Ako se uspostavi most suradnje, tada će naši učenici
uspješno svladati sve prepreke i biti kvalitetni i pošteni,
odgovorni ljudi. Inače, sad je sve lakše otkako je dostupan
e-dnevnik, a ranije je ocjene bilo lakše skriti. Inače, na
sjednicama razrednoga vijeća konstatiramo eventualni prekobrojan
broj izostanaka, odnosno negativnih ocjena i potom planiramo kako
će se ispraviti, dakako i uz trud samog učenika”, kaže Žaper,
dodajući da, srećom, roditelji još uvijek vole komunikaciju s
razrednicima oči u oči unatoč svim tehnologijama koje su
prihvatljive, no ne smiju, kaže ravnateljica, preuzeti potpuni
način odnosa roditelj-nastavnik.
No, sudeći prema situaciji u Belom Manastiru, upravo je osobni
kontakt roditelja i pedagoginje uzrokovao slučaj o kojem će se,
nažalost, još čuti. I koji, iako je to gotovo nemoguće, možda
nakon reakcije policije i Općinskog državnog odvjetništva, ujedno
bude i posljednji.