Iskustva vozača oslikavaju svakodnevne radosti i anegdote koje donosi ovo dinamično zanimanje, dok se putnici sve bolje prilagođavaju moderniziranim uvjetima javnog prijevoza grada na Dravi
Tijekom pretprošle godine GPP-ovi autobusi i tramvaji prevezli su ukupno 6.562.249 putnika, od čega se 73 % nalazilo na tri najviše prometno opterećene linije – tramvajskoj liniji 1 i 2 te autobusnoj liniji 1. Također, 60 % ukupnog broja putnika u Osijeku inače putuje tramvajem, no trenutno koristi uslugu prijevoza autobusom kojih je u pogonu 46.
Budući da tramvaji trenutno ne voze zbog rekonstrukcije mreže, porazgovarali smo s vozačima gradskih autobusa kako bismo provjerili trenutnu situaciju s prijevozom putnika, ali i njihovo iskustvo te zanimljive anegdote s posla. GPP-ovih je vozača trenutno zaposleno 140, od čega je 11 vozača školskih autobusa i 11 vozačica.
Među njima je Darko Brajenović, vozač koji gradskim autobusom u gradu na Dravi prometuje još od 1989. godine. Prisjećajući se toga razdoblja, najviše ističe pozitivne promjene u cjelokupnoj osječkoj prometnoj infrastrukturi, pa i kod samih putnika.
”Prije svega, vozila su jako napredovala. Autobuse koje sam vozio kao mlad čovjek jako bi teško mogla voziti čak i žena, dok su sada mijenjači automatski, sustav je moderniziran, a imamo i klimu. Što se tiče putnika, Osječani su vrlo pristojni i strpljivi te mi je zaista ugodno voziti u takvom pozitivnom okruženju. U svakom slučaju, Osijek ima iznimno kvalitetan i uljudan javni prijevoz”, govori Brajenović za SiB.hr.
Radi se, nastavlja, u tri smjene, a svaki je vozač prije vožnje obvezan pregledati svoje vozilo i po povratku u garažu napraviti obračun. Kako u većini gradova s organiziranim javnim prijevozom, tako ga i u Osijeku najviše koriste učenici, studenti, zaposlene osobe i umirovljenici.
”Najveća je gužva od otprilike sedam do deset sati jer tada radnici idu na posao, učenici u školu, a umirovljenici u kupovinu. Nakon toga, najveći priljev putnika bude u ranim poslijepodnevnim satima kada se ljudi vraćaju s radnih mjesta i iz škola”, pojašnjava Brajenović.
U svojih 35 godina staža na cesti nagledao se, tvrdi, svega – od pokušaja ‘švercanja’ tako da se prvih nekoliko dana u mjesecu putnici probaju voziti bez produženja karte, odnosno popularne ‘butre’, pa sve do toga da mu osoba na ulazu pokaže dnevnu kartu koju je već iskoristila prethodnoga dana. Susreo se i s brojnim putnicima spremnim za šalu, a uglavnom je riječ o osobama starije životne dobi.
”Ušla mi je baka na Gajevom trgu i pitala me: ‘Sinko, gdje da se skinem s autobusa? Trebala bih u Gundulićevoj. Hoću li možda ovdje?’. Odgovorio sam joj: ‘Nemojte se, bako, skidati’, a ona meni: ‘Ma hoću’, pa ja opet: ‘Nemojte’. Takav je smijeh vladao u autobusu toga dana da sam se još mjesec dana s guštom prisjećao te situacije. Drugoj su baki bile pune ruke vrećica, pa sam ju pitao: ‘Bako, je li tako da ste vi udovica?’, na što me upitala: ‘Kako znate?’, a ja joj odgovorio: ‘Zato što mnogo toga nosite’. Kazala mi je na to kako je cijeli život teglila stvari, dok je njezin Tomo gledao samo u frižider, pa sam joj rekao kako je zato sigurno umro od srca, a ona odgovorila kako sam opet pogodio”, prepričava Brajenović, dodavši kako svatko može biti vozač, ali brzo će odustati ako nema ljubavi prema tome.
Različite se situacije vežu i uz prijevoz školske djece gradskim autobusom. Njih se rado prisjeća Miroslav Barić koji već gotovo 20 godina vozi školski autobus na ruti Tvrđavica – OŠ Antuna Mihanovića, ali i na događanja poput posjeta Zoološkom vrtu, utakmica i ostalih sličnih manifestacija.
”S djecom nikada nije dosadno. Evo, nedavno sam ih vozio na terensku nastavu u Tikveš i ostavio pet metara od divljih svinja, pa su cijeli dan bila pod dojmom. Što god učinite djeci, ona će to cijeniti, stoga je mnogo lakše i zahvalnije voziti njih nego odrasle, unatoč tome što su ponekad nepredvidiva. U cijelom radnom vijeku nikada nisam imao problema s djecom ili njihovim roditeljima i školama i to mi je najveće priznanje. Točno znam što je tko spreman napraviti i držim ih na oku – jednim okom pazim na njih, a drugim na cestu i nema nikakvih problema”, kaže Barić.
Dodaje i kako su djeca mnogo fleksibilnija u odnosu na odrasle putnike, pa iza njih, primjerice, rijetko ostane smeća u autobusu budući da znaju gdje se nalazi kanta, a i ako netko baci otpatke tamo gdje ne bi smio, na to ga upozore njegovi vršnjaci. U odnosu na prethodna razdoblja, Bariću je jedino krivo što nekada ima osjećaj da je sam u autobusu, iako vozi 20-ero djece.
”Većina ih bude za mobitelom i ne druži se onako kako je to bilo prije. Međutim, moje je da pazim na to da stignu na vrijeme i ne kasne u školu, kao i to da zimi ne stoje dugo na mrazu, snijegu i kiši, čekajući autobus”, govori Barić.
Da je riječ o izrazito dinamičnom i lijepom zanimanju, svjedoči i Vesna Žeravica, vozačica tramvaja koja se prije nešto manje od godinu dana prekvalificirala u vozačicu autobusa. Tvrdi kako je vožnja autobusa zahvalnija u odnosu na tramvaj jer može stati bilo gdje u slučaju nepredviđenih okolnosti, a budući da je jedna od rijetkih žena koja vozi gradski autobus u Osijeku, susreće se s raznim, ali uglavnom pozitivnim reakcijama putnika.
”U prvi su mah bili iznenađeni što nas je odjednom došlo toliko, no to je stoga što je prestao prometovati tramvaj pa smo se prebacile na autobus. No, kasnije su nas jako lijepo prihvatili, a i mi smo se izvrsno snašle kao vozačice autobusa, unatoč trenutnim radovima na prometnoj infrastrukturi. Nitko prema nama ne pokazuje nikakve vrste predrasuda – štoviše, čak nam govore da vozimo nježnije od svojih kolega”, smije se Žeravica.
Ističe dalje kako joj je gušt sjediti za volanom te ju navedeno čak i opušta, dok je na nepredviđene okolnosti kojih u prometu uvijek ima već naučila reagirati odgovarajuće i bez nervoze. Štoviše, uglavnom ih okrene na šalu kako bi razveselila putnike.
”Tako sam, primjerice, prošloga tjedna u Ulici Hrvatske Republike pokupila putnike, no tik prije polaska začula sam kako mi je starija gospođa viknula da ponovno otvorim vrata. Nakon što sam to učinila, vidjela sam kako je izašla po vrećicu koju je zaboravila na klupi, ali kada je iznova ušla u autobus, sve se iz nje rasulo. Naravno, putnici su joj pomogli skupiti sve namirnice, nakon čega je cijelim putem sama sa sobom komentirala tu situaciju i nasmijavala nas”, opisuje Žeravica.
Inače, javni se gradski prijevoz u Osijeku odvija na dvije tramvajske i osam autobusnih linija koje povezuju cijeli grad i predgrađa. Duljina tramvajskog kolosijeka i kontaktnog voda iznosi 29,2 kilometra, dok je duljina autobusne cestovne prometne mreže 210,4 kilometara.
Do prije nekoliko godina javni je prijevoz u Osijeku karakterizirala starost, neudobnost i nekonkurentnost voznog parka, s malim prometnim brzinama i visokim troškovima održavanja. S obzirom na činjenicu kako je prosječna starost osječkih tramvaja oko 45 godina, a i kako je autobusni vozni park također bio star i zahtijevao sve veća ulaganja u održavanje i popravke, tako je nužno bilo pokrenuti obnovu i tramvajskog i autobusnog parka.
”Projektom koji je bio sufinanciran sredstvima iz EU, 2019. godine nabavljeno je 12 novih niskopodnih autobusa. Ukupna vrijednost projekta iznosila je 3.026.080 eura, od čega je iz EU fondova sufinanciran iznos od 2.389.010 eura. Također, novim projektom iz 2021. nabavljeno je dodatnih 13 novih autobusa, i to sedam solo gradskih niskopodnih autobusa duljine 12 metara i šest solo gradsko/prigradskih poluniskopodnih autobusa LE duljine 12 metara. Ukupna vrijednost projekta iznosila je 4.294.854 eura, od čega je sredstvima iz EU sufinancirano 2.826.995 eura”, navodi Goran Pajnić, direktor GPP-a.
Provedbom navedena dva projekta riješen je ključni problem zastarjelog autobusnog voznog parka, dok se nabavom novih autobusa lokalnom stanovništvu osigurala kvalitetna, redovita i sigurna usluga javnog gradskog i prigradskog prijevoza.
”Konkretno, ovi su projekti doveli do povećanja udobnosti i dostupnosti usluge javnog prijevoza za sve građane pod jednakim uvjetima, ali i do smanjenja štetnih utjecaja na okoliš smanjenjem onečišćenja zraka i emisije ugljičnog dioksida zamjenom 12 autobusa novima EURO 6 norme te povećanja sigurnosti putnika i vozača u javnom prijevozu”, naglašava Pajnić, dodavši kako se cijene prijevoznih karata u Osijeku nisu mijenjale devet godina, točnije od 2015. godine.
Unatoč izazovima koji postoje u svakom poslu, vozači autobusa poput Darka ističu pozitivne promjene u infrastrukturi i voznom parku, uz naglasak na važnosti ljubavi prema vožnji. Uz to, iskustva vozača kao što su Miroslav i Vesna oslikavaju svakodnevne radosti i anegdote koje donosi ovo dinamično zanimanje, dok se putnici sve bolje prilagođavaju moderniziranim uvjetima javnog prijevoza grada na Dravi.