Doktor iz pakla Vukovara: “Ratna kirurgija se ne uči na fakultetu, a Šljivančanin nam je držao političku nastavu”

Nakon šest godina progonstva on i njegova supruga Agneza Aleksijević, koja je također radila u vukovarskoj bolnici, vratili su se kući

Nacionalna memorijalna bolnica “Dr. Juraj Njavro” u Vukovaru simbol je obrane, ali i stradanja grada heroja. Mjesto je to gdje su medicinski djelatnici danonoćno radili i spašavali živote ranjenika u nemogućim uvjetima. Dr. Zoran Aleksijević bio je mladi kirurg u vukovarskoj ratnoj bolnici, sa svega šest mjeseci specijalističkog staža.

Do samog početka agresije na grad 25. kolovoza, u bolnici su već obradili oko 246 ranjenika. To im je bila škola, koja im je trebala za svih tri mjeseca koliko je trajala opsada.

“Ratna kirurgija se ne uči na fakultetu”

“Nas je na kirurgiji prije rata bilo 14, što kirurga, što ortopeda, što urologa, da bi na koncu ostalo vrlo skromno društvo. Znate, na fakultetima se ne uči ratna kirurgija i sve ono što smo počeli viđati još od proljeća 1991., to su za nas bile nepoznanice. Ali morali smo brzo učiti i sve je to nekako funkcioniralo do kraja kolovoza dok su nam dolazile mobilne liječničke ekipe iz Zagreba. Tada smo još imali dovoljno lijekova, krvi i svega ostalog što nam je bilo potrebno. No, kada je sve počelo tada se situacija počela bitno pogoršavati”, priča dr. Aleksijević.

Bolnica je ubrzo bila prepuna ranjenika, nitko nije mogao biti evakuiran. U to vrijeme ostali su bez krvi i antibiotika, a ranjenici su i dalje pristizali. Liječnici i sestre morali su činiti sve da spase živote, a budući da su preselili u podrum radili su u neadekvatnim uvjetima i bez potrebne medicinske opreme.

“Šljivančanin nam je održao političku nastavu”

Dr. Zoran Aleksijević prisjetio se 18. studenog 1991., dana kada je pao Vukovar.

“Taj je dan bio sličan svim ostalim prethodnim danima do onog trenutka popodne, negdje oko 15 sati kada sam u pola operacije saznao da je slomljena obrana grada i da u grad ulazi neprijateljska vojska. Sutradan je bilo još teže jer tada su ušli u bolnici i odveli sve one silne ranjenike. Ujutro 20. studenog nam je Šljivančanin održao neku vrstu političke nastave pa nam pričao kako on voli ljetovali u Dubrovniku, ali eto mi mu ne damo. Da je to njegova država i on se brine za svoju državu, a mi smo takvi kakvi jesmo pa je rušimo i razaramo. Nakon toga su stigli transporteri i 120 ranjenika smo uspjeli smjestiti i krenuti. Nismo znali gdje idemo jer nam nitko nije ništa rekao”, prisjeća se Aleksijević.

Povratak u Vukovar

Nakon šest godina progonstva on i njegova supruga Agneza Aleksijević, koja je također radila u vukovarskoj bolnici, vratili su se kući.

“U listopadu 1997. smo se vratili u ovu bolnicu. Tada je to još bila bolnica Sveti Sava. Ovo je bila Krajina pa smo radili mukotrpno na reintegraciji zdravstva u sustav Republike Hrvatske koji se dogodio 15. siječnja 1998. godine. Bolnica je bila samo djelomično obnovljena pa je krenula naporna obnova dijela po dijela bolnice dok nije na koncu 2009. započela prava obnova koja je završena 2012. i od tada imamo jednu krasnu i odlično opremljenu bolnicu”, ponosno govori Aleksijević.