Ljudi koji žele posvojiti ima puno više nego djece koja čekaju posvojenje, ali problema je puno. Rijetko se kada mogu posvojiti bebe, birokracija je nemoguća, postupak traje godinama
Ima mjesec dana da svi u Hrvatskoj pričaju o posvajanjima djece
iz Afrike, svako malo može se čuti argument: pa što su išli u
Kongo, što fali djeci iz Hrvatske. E pa nije to baš tako
jednostavno, piše Danas.hr.
Da, ljudi koji žele posvojiti ima puno više nego djece koja
čekaju posvojenje, ali problema je puno. Rijetko se kada mogu
posvojiti bebe, birokracija je nemoguća, postupak traje godinama.
“Prva memorija je s tri i pol godine kad je socijalna služba
došla po mene i čupala me iz ruku moje udomiteljice”, priča
Marta Divjak, novinarka i pokretačica
inicijative “Moramo vam nešto reći”.
Marta je tada ušla u život svojim roditeljima. Bivša ministrica
Divjak i njezin suprug čekali su je zapravo od njezina rođenja.
Jer baš tad kad se Marta rodila, oni su ušli u registar
posvojitelja. I čekali.
Posvojena je s tri i pol godine. To je za nju prekasno.
“Apsolutno. … Mene su u te tri i pol godine isprešaltali iz
biološke obitelji u udomiteljsku obitelj pa onda u sadašnju
stalnu, trajnu obitelj”, rekla je Marta.
I ostale su joj traume s kojima se i danas bori. Iako, kako sama
kaže, ima najdivnije roditelje koji su joj omogućili sve.
“Uvijek je pitanje koliko dugo dijete čeka na to da dobije
roditelja, a ne koliko ljudi koji su zainteresirani za posvajanje
čekaju da bi ostvarili roditeljstvo”, govori Diana Topčić
Rosenberg, stručnjakinja za socijalnu politiku.
Diana je svoju kćer čekala dvije i pol godine. Ona je svoju
zauvijek mamu čekala godinu dana.
“Sigurno jedna od ljepših priča hahahah jer smo se evo našle …
ali ima i drugih priča koje su se događale u roku pet šest
mjeseci i ima i nekih priča koje se nisu dogodile nikada”, dodala
je Diana.
A što znači za jedno dijete koje je primjerice s dvije godine
izuzeto iz obitelji pa je smješteno za početak u jednu
instituciju, u jedan dom?
“Iza toga kreće proces prva udomiteljska obitelj, druga
udomiteljska obitelj, treća i onda se nakon nekoliko godina
dogodi posvojenje”, odogovrila je Dubravka
Marušić iz udruge za potporu posvajanju ADOPTA.
Zašto se to događa? Kažu naše sugovornice – ne zbog zakona. Dobri
su i ne treba ih mijenjati. Samo treba po njima postupati.
“Glavni problem u sustavu je taj da se ne oduzimaju roditeljska
prava biološkim roditeljima koji su dobili jako puno šansi, nije
to baš dobro regulirano”, objašnjava Marta.
Zato trenutno imamo ovakvu situaciju – posvojitelja je više od
tisuću, djece po domovima ili udomiteljskim obiteljima više od
tri tisuće, a samo 200tinjak onih koji se mogu posvojiti. Ostali
čekaju ili povratak biološkim roditeljima ili sud koji će tim
roditeljima oduzeti skrb. I zbog toga je proces posvajanja toliko
dug.
“Jednako kako je proces dug i da bi se on skratio užasno je važno
napraviti jednu sinergiju…međusobnu suradnju između sustava
socijalne skrbi i sustava pravosuđa”, govori Dubravka.
“Jedan od razloga sigurno je da su ta djeca na određeni način
nevidljiva vi nemate nikakvu mogućnost, nema poveznice između
djece koja imaju preduvjete za posvajanje i ljudi koji bi htjeli
posvojiti djecu, osim zaposlenika centra za socijalnu skrb
odnosno Zavoda za socijalni rad koji bi onda morali nazvati tih
1150 potencijalnih posvojitelja da bi ustanovili zapravo da niti
jedan od njih ne želi posvojiti određeno dijete”, rekla je Diana.
Lani je posvojeno 190 djece. Njih 200 koji su imali sve pravne
predispozicije za posvajanje ostalo je u sustavu. Mahom teže
posvojiva djeca – s teškoćama, starija ili romske nacionalnosti.
Ali među više od tisuću posvojitelja ima onih koji bi im pružili
dom. Samo im netko mora reći da to dijete postoji u sustavu. I
čeka da prestane biti broj.