Počelo je zapravo bezazleno. Tu i tamo bih čuo priču kako je netko otišao u inozemstvo, ali uglavnom bi to bili poznanici. Dio ih je sreću potražio u Kanadi, neki u Irskoj, a neki u Njemačkoj. Mi koji smo ostali u Osijeku smo uvijek imali nekakvu primisao u glavi da će ovaj period, za koji nam govore kako se zove recesija, uskoro proći i da će oni koji nemaju posao nešto uspjeti naći, a mi koji radimo da ćemo napokon moći vidjeti svoju satnicu bez da je opelješi država kako bi isplatila umirovljenike, autoceste, brodogradilišta, željeznicu i ostale rupe bez dna.

Onda smo dočekali pompozni ulazak u Europsku uniju. Toliko iščekivani dan prošao je uz umjetne proslave, umjetnu euforiju i beskrajne priče kako smo ostvarili desetljetni cilj i da napokon imamo nekoga tko će nas izvući iz svih problema i pokloniti nam med i mlijeko. Naivni su možda i nasjeli na takve pamflete, no većina je običnog naroda i dalje ostala posvećena osobnim brigama i problemima. Od tada je prošlo dosta vremena, a od obećanog prosperiteta i blagostanja nismo vidjeli ni 'p' ni 'b'. Zapravo nam je postalo još i lošije, pogotovo nama Slavoncima i Baranjcima. Poduzeća su nastavila propadati, ljudi su i dalje ostajali na ulici, plaće su postajale sve manje i manje.

Ali, jedna stvar je ipak donjela značajnu promjenu. Otvorile su se granice, i naši su ljudi počeli tražiti svoju budućnost u državama gdje se ipak cijene nekakve radne navike. Osobno sam imao tu sreću da sam cijelo vrijeme imao stalan posao, i uz fotografiju kao dodatan izvor prihoda mogao sam reći da za osječke prilike imam solidan život. No, tada se ukazala prilika da odem u zagrebačku podružnicu tvrtke u kojoj radim.

Dugo sam vremena razmišljao o tome, jer srce mi je uvijek bilo na asfaltu osječkih ulica, travi osječkih parkova i granitnim kockama stare Tvrđe. No, izazov sam odlučio prihvatiti i proljetos sam se zaputio u Zagreb. Zbog toga mnogo puta u šali kažem kako Zagreb radi, a Osijek se gradi. Tužno je što tu izjavu isključivo i mogu reći u šali... Dolazak u Zagreb mi je u potopio sav optimizam u skoru bolju budućnost Osijeka. Realnost osječkih praznih izloga i mrtvog središta grada zamjenila je nadrealna slika zagrebačke vreve i gužve. Ono što me stegne u srcu je činjenica da taj zagrebački muving čini dobar dio Osječana, Slavonaca i Baranjaca.

Otkada sam otišao, vijesti iz Osijeka su me uglavnom doticale kroz lokalne web portale i news feed na Facebooku. Sve sam češće počeo viđati da dobar dio upisa na društvenim mrežama čine obavijesti o promjeni mjesta prebivališta, sa osječke adrese na onu dublinsku... To više nisu bili pojedinačni slučajevi kao u početku ovog teksta, nego sve veći i već broj, kako poznanika, tako i prijatelja. [span class=attention]PROČITAJTE: Život u Irskoj kroz priču jednog lege[/span]
Logičan slijed razmišljanja vodi do zaključka kako kontrast između Osijeka i Zagreba čini tek mrvicu razlika od onoga kako se živi u Njemačkoj ili Irskoj. I čovjek se onda zapita koji je smisao ostanka u Hrvatskoj, kada se život ovdje svodi na mrvice zadovoljstva i poslovne poluspjehe koji se glorificiraju kroz medije kao nešto neviđeno, a kada bi ih preslikali na gospodarstvo ostatka zapadne Europe, uvidjeli bi kako bi ondje jedva izazvali ikakvu pozornost.

Početna brojka poznanika koji su otišli u inozemstvo počela je rapidno rasti. To više nije bilo par osoba koje su otišle, nego se danas oni broje u desecima i desecima ljudi. Mimo mog kruga prijatelja ta je brojka zapravo četveroznamenkasta.

Prošli vikend je naš portal proslavio četvrti rođendan. Srećom, imam taj benefit da mogu iz Zagreba do Osijeka doći bez troška i tu priliku sam i ovoga puta iskoristio. Tulum u Barceloni je prošao odlično, u odličnom društvu meni dragih osoba. No ono što me uz ta sva silna piva i dobro društvo beskrajno rastužilo i zaprepastilo je spoznaja o tome kako će većina tih ljudi za koji mjesec osječku adresu zamijeniti dublinskom...

Stoga se danas, na Dan neovisnosti pitam što će me dočekati za vikend ili dva kada dođem opet u Osijek? Jer Osijek je katedrala, Osijek je viseći most, Osijek su i Korzo i Tvrđa i Gradski vrt. Ali više od svega, Osijek su ljudi. Osijek su moji prijatelji, moja obitelj i moji poznanici. A njih je u Osijeku sve manje i manje. Pitam se stoga mogu li mi zgrade i promenada biti toliki motiv da se vratim u Osijek, jer kakav je to život bez najbližih?

Pitam se kako smo mi Slavonci i Baranjci, ljudi za koje kažu da su ponosni i prkosni, dopustili da se dovedemo u ovu situaciju gdje nam ljudske nule, saborske karikature i dno lonca prepunog šljama upravlja životima? Na Dan neovisnosti se pitam kako smo uspjeli odoljeti agresoru prije dvadeset godina, koji nas nije uspio otjerati iz svojih domova, a danas to radi gnjilež u odijelima kojima je ova država svih ovih godina povjerena na upravljanje?
Pitam se zbog čega su naši očevi kosti ostavljali u blatu rovova oko grada, čuvajući svoj dom i dom svoje obitelji, kada danas taj dom više nije dom, nego samo krov nad glavom pod kojim se stoji između mjesečnih javljnja na biro? Pitam se kako se tolerira ponašanje vladajućih garnitura koji u općem državnom kolapsu ne mogu povući niti jedan pravi potez, nego se ponašaju poput svinja pred klanje - trćeći sumanuto okolo-naokolo te završavajući taj trk u valovu s napojem kako bi misli s tragedije skrenuli na trenutno zadovoljstvo prežderavanja...

Trudim se pronaći odgovore na sva ta pitanja, no odgovora nema. Tu je samo osjećaj tjeskobe i nemoći...

Sadržaj se nastavlja...

Zato ću za kraj ovoga članka odlučiti iskoristiti priliku koju kroz SiB imam kako bih javno i otvoreno prenio vladajućima misao koju sam nedavno podijelio sa svojim prijateljima, nekolicinom koja je ostala u Osijeku i većinom koja je u Irskoj ili na putu prema njoj.

Znam da nakazama debelog obraza u odijelima to neće puno značiti, ali onako od srca i iz dubine duše, najiskrenije, želim im da jednog dana kada otegnu papke u dubokoj starosti, debeli od hedonizma koji su si priuštili pljačkom naroda, naprave to u svojim vilama, u svojim krevetima, kraj svojih bazena, u svojim limuzinama. I želim da tako ostanu toliko dugo dok ih slučajno ne pronađe, primjerice inkasator TV pristojbe, jer nitko drugi neće primjetiti da ih nema.

A svojim prijateljima u inozemstvu želim svu sreću, da svojim poštenim radom osiguraju egzistenciju i sebi i svojim obiteljima. I iskreno se nadam da nikada neće zaboraviti, a prije svega da neće zamrziti ovu zemlju! Ali zato i oni, i mi koji smo ostali, imamo svako pravo mrziti ovu državu!

Tekst i foto: Marko Banić/SiB.hr