Završila je era Gradskog vrta, a era Pampasa je pred nama

Jedan moj prijatelj s tribine puno je puta rekao: "Putovanje je jednako važno koliko i cilj". Puno puta razmišljao sam o tome, a u proteklim danima ta rečenica me nekako obuzela. Sam sam sebi rekao kako neću plakati na oproštaju od Gradskoga vrta, ali putovanje koje je iza mene i mojih prijatelja s tribine bilo je jače. I kakvo je to putovanje bilo...

Svi promašeni penali, svi porazi i razočarenja u meni su na neki način pobudili s godinama apatiju prema betonskom zdanju stadiona u Wilsonovoj, a da ni sam nisam bio svjestan koliko mi u životu znači. No, tjedan iza nas i naročito utakmica protiv Rijeke vratili su se kao bumerang i udarili na srce kao rijetko kada. Teško je i prepričati emocije koje su se probudile u autoru ovih redaka prije i tijekom utakmice na legendarnom istoku. Teško je i reći zašto je tomu tako, a zapravo je vrlo jednostavno. To je čista i iskonska ljubav!

Fotogalerija

Sadržaj se nastavlja...

Nije grijeh priznati kako su tijekom oproštajne večeri plakali i najveći muškarci, kako su im se vlastite žene smijale dok su se slamali kao mekušci koji su prije toga plakali samo na porodu vlastite djece. Teško je uopće izreći emociju koju smo gajili prema podrumu europskog nogometa, prema hrpi betona koja će ostati stajati kao spomenik bivšoj ljubavi.

Jedan drugi prijatelj s tribine nebrojeno je puta rekao "J... ćemo im mamu!" pa je čak i nakon poraza širio optimizam govoreći kako su sljedeći put naši dok smo mi nervozni napuštali hram nogometa u gradu na Dravi. Grč u želucu govorio je kako više nikad neću doći na stadion, ali je približavanje subote uvijek bilo jači zov kojem nisam mogao odoljeti.

Omiljeno mjesto na stadionu nisam morao rezervirati jer znalo se dobro gdje tko stoji i ako netko nije došao svi smo se zabrinuli i pitali jel mu se nešto dogodilo. Prijatelje s tribine znali smo duže nego vlastite žene, a kako su neki zaključili, od žena se možete i rastati, ali od prijatelja s tribine nikako! 

Fotogalerija

Selimo se na Pampas, na moderno zdanje na koje ćemo se brzo naviknuti, ali će zasigurno Gradski vrt ostati u sjećanju svakom istinskom navijaču Osijeka, svakom onom koji je po kiši, snijegu ili magli pohodio osječki hram nogometa i nadao se uspjehu voljenih Bijelo-plavih. Steći će se tako novi običaji, nova omiljena mjesta , ali, emocija koja je je izašla iz navijača na kraju utakmice samo je dokaz kako je NK Osijek i grad Osijek itekako živ i kako zaslužuje puno više uspjeha i sreće, a ne sumnjamo kako će tako u budućnosti i biti.

Osijek ALE!