Bilo bi posve neracionalno reći kako Osmanilije nisu ostavili trag u slavonskoj povijesti, a osobito da tih tragova nema ni danas. Stoga saznajte  kako je bila organizirana osmanska vlast u Osijeku i Slavoniji i što se događalo u tome razdoblju.

 Bilo bi posve neracionalno reći kako Osmanilije nisu ostavili trag u slavonskoj povijesti, a osobito da tih tragova nema ni danas. Stoga ću u ovom radu pokušati opisati kako je bila organizirana osmanska vlast u Osijeku i Slavoniji, rat kojim su oslobođeni te vlasti, te situaciju poslije odlaska Osmanlija.

Dva lica Osijeka najavljena u naslovu rada predstavljaju dva ekstrema u izgledu grada, stoga ću ovim radom nastojat pokazati moć Bečkog rata koji je izmijenio potpuno demografsku sliku Slavonije i Osijeka. Dok je do rata Osijek bio pretvoren u muslimanski grad na čijim se ulicama trgovalo i pričalo raznim jezicima zbog prisutnosti raznih osmanskih podanika, poslije rata imamo sasvim novu sliku: ulicama se sada šeću strani vojnici i stranci koji nude svoje razlilčite usluge. Više nema osmanskog načina odjevanja i govora, sad se govori njemačkim jezikom i Osijek je jedan tipični srednjoeuropski grad. Dogodila se takva promjena u tako malo godina, svega 16.

Sadržaj se nastavlja...

OSMANSKI OSIJEK

Već 1526. godine Osmanlije su se probili u Slavoniju i te iste godine oni su osvojili Osijek. Iako je ta godina značajna za hrvatsku povijest zbog ulaska u zajednicu s Habsburzima, u to vrijeme Osijek je imao drugih briga. Osijek je zbog svog geografskog položaja predstavljao značajnu točku Osmanlijama na putu prema Beču. Iako je trebao biti samo usputna točka do Beča, Osmanlije su i u Osijeku organizirali svoju vlast.

Osmanlije su organizirali svoju vlast u Slavoniji tako da se najveći dio Slavonije nalazio pod upravom Požeškog sandžaka. Taj je sandžak najprije pripadao Budimskom ejaletu (beglerbegluku), a zatim je 1600. priključen novoosnovanom Kaniškom ejaletu. Smatra se da je Požega odabrana za središte jer je ona bila metropolom Slavonije od njezinog samog početka. Dok je Požega bila više upravno središte, Osijek je imao trgovačku ulogu.

Prve vijesti o doseljavanju Osmanlija i pripadnika islamske vjeroispovijesti većinom iz Bosne u Osijek javljaju se još u 16. stoljeću kada je došlo do obnove grada 1526. i 1527. Zbog povećanja pripadnika islamske vjeroispovijesti grobnica obitelji Korog pretvorena je u Sulejman-hanovu džamiju. Korespondencija Pavla Bakčića i kralja Ferdinanda prva je vijest, dokaz o naseljavanju osmanskog stanovništva u Osijek, a datirana je 20. svibnja 1530. Uz njih, dolaze i Srbi kao martolozi – pomoćni vojni odredi. Razlog zbog kojeg dolazi do tako brzog naseljavanja Osmanlija u Osijek je i postojanje skele u gradu zbog čega je Osijek bio značajno prometno i trgovačko središte koje se, uz Ilok, Petrovaradin, Mitrovicu i Nijemce, nalazilo na značajnom prometnom pravcu tog dijela Carstva. O tome da se skelom odvijala jaka trgovina u gradu, svjedoči jedini sačuvani kanun za osječku skelu iz 1579. kojim je određeno da se ubire Đumruk (tridesetina) od robe koja stigne na skelu lađom iz drugog vilajeta, te se razvezuje ili se na skeli vezuje i odlazi. Od soli jedna akča po tovaru, od ulovljenih riba desetina. Od živežnih namirnica jedna akča od dvije vreće. Dođe li vodom vino u bačvama, neka se uzme kao i onda kada dođe sa sela kolima, po bačvi petnaest akči od prodavača. Za preprodaju dvanaest. Tekst kanuna jasno pokazuje da se prodavala različita roba (sol, riba, vino itd.), ali da su veze grada bile i s udaljenijim mjestima jer se spominje roba koja dolazi iz drugog vilajeta.

Struktura se stanovništva u gradu razlikuje u 16. i 17. stoljeću. Da bih ju mogao objasniti, najprije treba reći kako je uopće bilo organizirano stanovništvo pod osmanskom vlašću. Stanovništvo se dijelilo u nekoliko skupina što je prikazano tablično.

[important title=Struktura stanovništva pod Osmanskom vlašću]Asker - viši sloj: vojni vrh, vjersko-upravna i financijska birokracija, ajani kao lokalna elita i municipalna administracija

Niži sloj: većina spahija i knezovi, posade tvrđava, niži pripadnici uprave, baše, imami, šejhovi tekija, svećenici i redovnici; druga osmanska vojska na prolazu ili kraćem boravku

Građani - veletrgovci, domicilni i pridošlice na sajmovima, obrtnici i vjerojatno derviši, sitni trgovci, gradski poljoprivrednici

Raja - seljaštvo: raja sa standardnim poreznim obvezama i raja s posebnim zaduženjima i/ili djelomičnim poreznim imunitetom

Posebna skupina: unutar ili izvan podjele na asker i raju, ne plaćaju porez; osobe pod starateljstvom, maloljetnici, invalidi, robovi i/ili zarobljenici, stranci i podanici vazalnih država – poglavito Dubrovčani, osobe i skupine izvan zakona – razbojnici, uhode.[/important]

Iz gore priloženog sasvim je jasno kako je asker imao glavnu ulogu u stanovništvu, a to znači i u samom Osijeku, te primjetna je posebna skupina među njima osobito stranci i Dubrovčani koji su dolazili u Osijek zbog trgovine.

Razlika se u strukturi stanovništva u 16. i 17. stoljeću u Osijeku očitovala u tome što se smanjio udio kršćanskih varoši. Naime, katastarski popisi stanovništva iz 1546., 1565. te 1579. svjedoče kako je islamizirano i osmansko stanovništvo živjelo unutar gradskih zidina, uz njih se nalazilo i kršćansko stanovništvo koje je boravilo na prostoru palanke koja je predstavljala također sastavni dio grada. Razlog zbog kojeg je došlo do smanjenja udjela kršćanskog stanovništva u strukturi grada je izgradnja Sulejmanovog mosta 1566. zbog čega Osijek postaje prometno i strateški važan, a broj će se islamiziranog stanovništva toliko povećati da će kršćani predstavljati neznatan udio. Taj je most u 16. i 17. stoljeću smatran svjetskim čudom. Most se pružao preko baranjskih močvara od Osijeka do Darde u duljini od 8 kilometara, a navodno ga je gradilo 25 tisuća ljudi 17 do 25 dana, a nosilo ga je 118 lađa. Zbog izgradnje mosta preko Osijeka su išli svi osmanski pohodi i grad je postao privremeno sjedište sandžaka, kadiluka, kapetanije i nahije. Katastarski popis iz 1565. bilježi da Osijek ima oko 2500 stanovnika od čega je svega 15% ili 41 kršćansko domaćinstvo, dok već popis iz 1579., znači svega 14 godina kasnije, bilježi da je u Osijeku već između 3 i 4000 stanovnika. Sasvim je jasno da je izgradnja mosta bila veliki mamac za islamsko stanovništvo iz Bosne koje je dolazilo u grad, pa se broj kršćana naglo smanjivao.

Do smanjenja udjela kršćanskog stanovništva nije došlo samo u Osijeku nego i u Iloku, Petrovaradinu i Mitrovici gdje su kršćanske varoši izgubile gradske knezove kao svoje predstavnike. Ti su gradovi bili strateški važni i u njima kršćani nisu imali ikakve porezne olakšice, zato su se kršćanske zajednice bolje očuvale u naseljima-trgovištima zanatsko-agrarnog karaktera. Osobita zanimanja među kršćanima su u gradu su bila svratištari (konukdžije) i krčmari (mehandžije i rakindžije), dok su kršćani na selu većinom bili prijevoznici. U gradove i krajiške utvrde su Osmanlije naseljavali vojne posade koje su koje su bili isključivo sastavljene od pripadnika islamske vjeroispovijesti. Gradove su pretvarali u islamska uporišta pa je došlo do vrlo brze promjene stanovništva „da su u jednom mahu postali pravi muslimanski gradovi i naselja."

Promjene iz 16. stoljeća nastavile su se i u 17. jer se val doseljavanja nije smanjivao. U priljevu islamskog, ali i kršćanskog stanovništva, sve veći udio imali su obrtnici i trgovci. U svim mjestima je zabilježen porast stanovništva, a za Osijek je značajno da je svoj broj stanovnika i utrostručio, te da je imao najveće prihode od grada i okolice jer su osječki prihodi donosili 1621. milijun i pol akči. Prihodi su dolazili iz triju izvora: skela, most i sajam. Najviše prihoda je bilo od sajma, duplo manje je donosila skela, a najmanje most što nije bilo u skladu s njihovim radom jer most je radio tijekom cijele godine, skela nije radila samo zimi, dok se sajam odvijao tek nekoliko tjedana godišnje. Sigurno je na porast osječkih prihoda utjecala i povoljna politička prilika. Naime, od Žitvanskog mira do 1683. nastalo je najduže razdoblje mirnijeg života i načina življenja, osim kratkog ustanka raje 1607. godine kada je i ugušen. Lokalno stanovništvo, misleći pritom na starosjedilačko i doseljeno, prihvatilo je osmansku vladavinu u toj mjeri da su prihvatili životne navike i način odijevanja, jezik je zasićen turcizmima, toliko su asimirali osmanske običaje da se izgledom i ponašanjem nisu uopće toliko razlikovali od Osmanlija. Do kraja osmanske vladavine (1680.) Osijek je postao najvećim gradom Slavonije koji je tada mogao imati i oko 15000 stanovnika, dok je Slavonija imala ukupno oko 200 do 220 tisuća.

>POGLEDAJTE: Više iz kategorije SKIDAMO PRAŠINU<

Dalo bi se zaključiti kako se pod osmanskom vlašću vodio jedan idiličan život povezan s trgovinom i ulogom Osijeka kao prometnog središta. Ali treba reći da izvan gradova i utvrda život i nije bio tako miran. Naime, dolaskom Osmanlija kršćani su se razbježali po Hrvatskoj i gornjoj Ugarskoj, a ostali su bili na meti tiranina. Najviše su na udaru bili franjevci koji su bili možemo reći trn u oku Osmanlijama jer su vršili svete obrede u svjetovnom odijelu i u šumama, iako mi je djelovanje bilo zabranjeno. Mučili su ih i nabijali na kolac, boravili su u tamnicama ili su ih pritisnuli porezima. Vrlo slikovito je to opisao i Mažuran: „Izvan utvrđenih mjesta i gradova život je na području Slavonije bio krajnje nesiguran i prava avantura. Zapravo nitko nije znao odakle će ga iz potaje pogoditi puščano zrno, gdje će iza nekog grma sjevnuti osvetnička sablja, da li će, ako omrkne, živ osvanuti, ili će preko noći pasti u tursko ropstvo ili u ropstvo hrvatskih krajišnika." 

Nastaviti će se...

Tekst: Perica Vujić