Malo je poznato kako je poznati hrvatski pjesnik Dobriša Cesarić dio svog djetinjstva i školovanja proveo u Osijeku. O tom razdoblju svog života pisao je i u pripovjetkama, a jedna od njih objavljena je i u knjizi "Osijek", autora Marina Topića.

[blockquote]Hodnici i sobe školskih zgrada imaju osobit miris. S tim sam se mirisom prvi put upoznao u pučkoj školi u Aninoj ulici kad me je otac poveo da me upiše u prvi razred. Na isti taj miris naišao sam poslije četiri godine u dvokatnoj zgradi realne gimnazije u Tvrđi, a prepoznao sam ga po drugi put poslije rata i lanjskog proljeća kad sam se ponovo našao među njenim okrečenim zidovima.

Zgrada se nije gotovo ništa promijenila. Samo joj je fasada druge boje, a u veži nema, kao u vrijeme moga đakovanja, dijelova rimskih kipova, žrtvenika i sarkofaga, ostataka panonske Murse koji su zbog pomanjkanja prostora u gradskom muzeju ondje bili našli svoje sklonište. Ali život u zgradi je vidljivo drugačiji. Među đacima pored muških lica vide se i ženska, isto tako i među nastavnicima. Dobro znam da je već tako odavno svuda.

Sadržaj se nastavlja...

Pa ipak, nisam li se tome malko začudio kad sam se ponovo našao u žagoru toga đačkog mravinjaka poslije gotovo pet decenija. U danima mog djetinjstva bila je to strogo muška škola, nije se zvala gimnazija nego realna gimnazija, a nas, njene đake nazivali su realcima, čak i onih koji su umjesto francuskog jezika i deskriptive učili latinski. Gimnazijalci su bili samo učenici klasične gimnazije. To su oduvijek bila dva nepomirljiva đačka tabora i o njihovim međusobnim peckanjima i rugalicama bit će još riječi.

Nisam cijelo svoje osječko đakovanje proveo u toj zgradi. Za vrijeme prvog svjetskog rata u njoj je bila smještena vojna bolnica, dok se realna gimnazija preselila u palaču Sudbenog stola u tadašnjoj Čavrakovoj ulici, današnjem bulevaru JNA. Ipak, moje najživlje i najizrazitije uspomene neodvojivo su vezane s onom tada žuto obojenom dvokatnicom u Tvrđi.

Naša obitelj stanovala je u Strossmayerovoj ulici, u blizini Rokove crkve, daleko od realne gimnazije. Bilo je to vrijeme konjskog tramvaja, i svi mi đaci iz Strossmayerove ulice i njene okoline vozili smo se svakog jutra do škole u zeleno obojanim tramvajskim kolima. Taj je konjski tramvaj Osijek naslijedio od Zagreba. Onako kao što manji sin u familiji dobiva odijelo većega kada ga ovaj preraste. Još ni danas ne mogu razumjeti kako je jedno kljuse moglo da vuče taj vrlo često pretrpani tramvaj.

Kući smo se obično vraćali pješke, više nije bilo bojazni da ćemo zakasniti na prvi sat. Sjećam se da nas je na povratku često zabavljao jedan moj školski drug imitirajući Maxa Lindera, u ono vrijeme najpoznatijeg filmskog komičara. Sudario bi se s drvetom u aleji i napravio pri tom vrlo začuđeno lice ili izvodio slične lakrdije. U Gornjem gradu bila su tada dva kinematografa: Urania i Royal. Treći, najstariji, Rio, smješten u velikoj drvenoj baraki na tadašnjem Žitnom trgu, u kome smo se kao pučkoškolci gledali prve filmove s divljim trkama Indijanaca na konjima, bio je, ako se ne varam, već izgorio.

Tvrđa je u ono vrijeme imala sva četvera vrata i sačuvane bedeme od crvene cigle. Bedemi sa zapuštenim kazematama i koje bismo se uvlačili s električnom lampicom u ruci, ne bismo li u njima našli kakvu staru sablju ili topovsku kuglu, bili su za nas neizrecivo privlačni. Ipak, ne sjećam se da je koji dječak u njihovoj vlažnoj tami otkrio kakvu dragocjenost.

Bedema i kazemata više nema, a od četverih vrata Tvrđe ostadoše samo jedna, ona prema Dravi. Novo ih je vrijeme srušilo, možda i s pravom, ali ja uvijek kad prošetam današnjom Tvrđom žalim za onim crvenim bedemima, jer su oni davali najstarijem dijelu Osijeka osobitu, nezamjenjivu, samo njegovu boju. Evo me i pred lijepom baroknom crkvom Sv. Mihovila. Mali trg ispred crkve još je uvijek pokriven istim kamenovima, samo je trava između njih druga. Padaju mi na pamet tedeumi, s obaveznim pjevanjem austrijske himne, „carevke“. Pjevajući njen tekst đaci su uvijek u svom naivnom ali iskrenom patriotskom protestu umjesto Stjepanove krune sjaj pjevali hrvatske nam krune sjaj, što je redovito bilo zagušeno lojalno pojačanim zvucima orgulja na koru.

Preda mnom iskrsavaju lica mojih drugova iz školskih klupa, padaju mi na um različite đačke zgode i nezgode, mislim o tome kako mnogi od njih nisu više među živima i kako su različiti bili naši životni putevi. O nekima od njih znam mnogo, o nekima dosta, a ponekima ništa.

Podilazi me sjeta kad pomislim da sam poslije rata bio tri puta u Osijeku, a nisam sreo ni jednog jedinog. Istina, svraćao sam u Osijek samo na dan-dva, ali sam ipak dosta šetao najprometnijim ulicama i sjedio u glavnim kavanama. Govorim sam sebi da je to slučaj. Ali napokon čemu se čudim? Nije li minule jeseni prošlo pedeset godina otkako sam kao petoškolac otišao iz Osijeka?[/blockquote]

SiB.hr