Kalendarski nam ljeto još nije došlo no ove osječke vrućine već su nas „debelo“ stigle. Iako zadnjih par dana bilježimo iznimkne što se tiče vremena, svjesni smo što nas očekuje. Kako živimo uz obalu rijeke od davnina smo navikli gdje treba potražiti najbolje osvježenje i što nam ta rijeka pruža.

Stari Osječani smatrali su kupališta uz Dravu najboljim, ali i najjeftinijim mjestima za razonodu za vrijeme ljetnih mjeseci. Prvo javno kupalište spominje se 1836. godine kada je osnovano Riječno kupališno društvo. Nešto manje od 30 godina nakon, otvoreno je, tada vrlo popularno Garnizonsko kupalište ili osječki „Garnika“. Ograđena drvena kupališta na Dravi počeli su otvarati mnogi: Tošo Kaltnaker i Ivan Švane, Rittezer i Moor, Marković...
Prva zidana kupališta otvorila su se 1922. pod nazivima „Golibar“ i „Zlatna banja“, dok je 1925. godine gostioničar Franjo otvorio kupalište „Inhof“ kod Tvrđe. U to je vrijeme, među obrtnicima, bilo vrlo popularno osnivati kupališta pa su te time bavili staklari, gostioničari, zlatari... Na rijeci Dravi postojala su i divlja kupališta pod nazivima „Šangaj“ i „Sahara“, a 1932. godine Švaner i Rohreger, otvorili su besplatno kupalište za siromašnije građane.

DOMOVI UZ DRAVU

Domovi uz vodu bili su veslački kubovi koji su ujedno bili mjesto za okupljanje, bavljenje sportom, ali i razonodu. 1907. godine osnovan je veslački klub „Neptun“ koji je trajao sve do 1932. kada je nekolicina Donjograđana, veslača, kojima je bilo daleko ići u Gornji grad, odlučilo osnovati donjogradski veslački klub pod nazivom „Drava“. Prostorija VK „Neptuna“ postala je spremište za čamce, a nove prostorije nalazile su se na desnoj obali Drave, nešto niže šećeranske crpke za vodu.

KUPALIŠTA U GRADU

Sadržaj se nastavlja...

1897. Franjo Thuner osnovao je prvo privatno kupalište u Franjinoj ulici, koja je dobila ime po njemu. 1907. kupalište je nanovo otvoreno, ali u tadašnjoj Desatičinoj ulici, još zvanoj „kupališnoj ulici“(današnjoj Ulici Hrvatske Republike). Zbog slabog dovoda vode iz dvorišnih bunara, loših higijenskih uvjeta, ali i slabog odaziva građana, kupalište se zatvara, a nadzor preuzima Šandor Dorner koji uvodi sasvim novi način rada te ga neuspješno pokušava prodati za 550 000 dinara. Kupalište ponovo mijenja vlasnike i sada sadrži bazen za hladnu kupelj, 10 kada, komoru za suhi zrak, odjele za masažu, paru i odmaranje te 43 kabine za presvlačenje. 1937. godine otvara se novo i prvo javno kupalište u domu DVD Gornji grad u Pejačevićevoj ulici koje su uglavnom posjećivali vatrogasci doma s obiteljima.

Izvor: Plevnik, B., Stari Osijek, Radničko sveučilište Božidar Maslarić, Osijek, 1987.

[blockquote]Više ovakvih i sličnih priča iz prošlosti Osijeka možete pronaći u našoj rubrici SKIDAMO PRAŠINU.[/blockquote]

SiB.hr