Osijek je prije više od stotinu godina dobio prvu zgradu namjenski građenu kao kinodvoranu, znamenitu secesijsku zgradu u Gornjem gradu.

Prema prvim zamislima prvoga tražitelja građevinske dopusnice i naručitelja nacrta Buechlera, osnivatelja dioničkoga društva Urania, ta je zgrada trebala imati dvojnu namjenu - dvorana je trebala biti prostorno i sadržajno prilagođena održavanju kinopredstava, ali i kazališnih predstava.

Gradnja zgrade počela je polaganjem temeljnoga kamena 4. ožujka 1912., uz koji je stavljena staklenka s nekoliko novčića, popis radnika tvrtke Axmann koji će graditi zgradu i spomenica, što je pronađeno za obnove zgrade i pohranjeno u Muzej Slavonije.

Sadržaj se nastavlja...

Gradnja te po izgledu posebne i tada vrlo moderne zgrade trajala je rekordna tri mjeseca a otvorena je s prvom kinopredstavom, 19. rujna 1912.

Zgradu je projektirano znameniti osječki – masonski arhitekt Viktor Axmann i na njoj su vidljivi simboli slobodnog zidarstva kao što su tri točke koje prema nekim tumačenjima predstavljaju prošlost, sadašnjost i budućnost. 

Kod masona su se ispočetka koristile tri točke kao abrevijacija ili skraćenica za određeni pojam, a kasnije su preuzeti kao svojevrsni inicijali tog tajnog društva. Primjerice loža ili na engleskom Lodge lesto je bila zapisivana kao L :. koristeći upravo te tri točke u obliku trokuta. Za taj je projekt arhitekt dobio prestižnu nagradu na kino-izložbi u Beču.

Za one koji nikada nisu čuli za njih, masoni su slobodni zidari, a Osijek je kao jedan od većih gradova Hrvatske bio njihovo snažno uporište. Od 1773. osnovana je i prva masonska loža kojoj su pripadali brojni imućni i moćni veletrgovci i industrijalci, ali i svećenici.

Zgrada se odlikuje neobičnim konveksno-konkavnim pročeljem s valovitim zabatom u vrhu kojega je reljef. Konkavna forma pročeljne linije razgibana je konveksnim balkonskim istakom prvoga kata, ispod kojega je glavni ulaz u zgradu s visokim pristupnim stubištem. Otvori izduženih formata usklađeni su sa stiliziranim okomitim linijama izvedenim u žbuci. Zgrada je do najnovijeg vremena sačuvala svoju izvornu funkciju kina, a smatra se jednim od najznačajnijih ostvarenja secesijske arhitekture u Hrvatskoj.

O izgledu izvornog interijera zgrade možemo govoriti samo na osnovu sačuvanih spisa i tlocrta, te opisa u ondašnjim tiskovinama. U članku objavljenom u listu „Narodna obrana" od 13. rujna 1912. opširno se opisuje uspjelo uređenje prostorija. Govori se o namještaju i stolariji radionice Kaiser iz Osijeka, o fajansi i keramici zagrebačkih tvrtki, o bravarskoj i kovanoj opremi radionice Farkaš, spominju se lijepo oblikovani lusteri i niz drugih detalja. U krilu današnje upravne zgrade na Šetalištu kardinala Franje Šepera (do nedavno Klub ljubitelja filma, a danas prostor lounge bara Lumiere) nalazio se, u istom stilu uređeni, restoran sa separeima, soba za koncerte i apartmani.

[blockquote]Otvara se kino Urania - PROGRAM[/blockquote]

Koliko je kino "Urania" za ono doba ambiciozan i zahtjevan pothvat govore podaci iz istog lista u koji navodi kako je "... kino imalo klima uređaje(ventilaciju tlakom zraka), električnu rasvjetu iz vlastitog plinskog generatora, a za svaki slučaj i plinsku rasvjetu i vlastito plinsko centralno grijanje, električnu blagajnu koja na zahtjev štampa i izdaje ulaznice itd...."

Kino Urania je zaista jedinstveno zdanje. Sagraditi ga u gradu s oko 30 000 stanovnika 1912. bio je veliki pothvat. To je kino neprestano od 1912. do 2011. svaki dan prikazivalo filmove (jedine stanke su bile za vrijeme blagdana i za vrijeme Domovinskog rata kada je zgrada izgorila). 

Bez imalo dvojbe možemo reći da je sama zgrada kina Urania u ono vrijeme bila remek djelo ondašnje arhitekture i da kao takva, sama po sebi ima neprocjenjivu vrijednost za današnje vizure gradskog centra.

Priprema/grafika: Z.Špringer (SiB.hr)