Uvijek sam voljela mrak u gledalištu prije početka predstave. Tih nekoliko trenutaka osjećam da ulazim u novi kazališni svemir. Smetaju mi tiha šaputanja drugih gledatelja.

 

Dvije gospođe iza mojih leđa vrlo usredotočeno komentiraju glumce na sceni: Da, da, zanimljiv je i lijepo pjeva, ma baš je zgodan, a čini se da je i jako glumački darovit! Gospođe u mraku šaputale su o Vladimiru Tintoru. S njihovim zaključkom sam se apsolutno složila. To su ipak dugogodišnje kazališne zaljubljenice i znaju iskreno procijeniti glumca!

Sadržaj se nastavlja...

Vladimire, dobro došao u Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku! Koliko se tvoje razmišljanje o glumi mijenjalo tijekom tvoga životnog sazrijevanja?

Moram priznati da se mijenjalo dosta, ali to je valjda tako sa svim stvarima koje najprije upoznaš izvana, pa onda kreneš upoznavati to nešto sve bolje i bolje. Onda otkrivaš i mane i vrline, stranputice i izravne staze puta kojim si krenuo.

Kao i ljubavi, zaljubljenost prođe, a ostaje ljubav.

Tako sam i ja u to sve krenuo iz čiste dječačke zaljubljenosti u tu neku ljepotu koju sam sa scene primao u gledalištu. Sjećam se i trenutka kada sam prvi put poželio taj isti osjećaj dati nekome tko bi mene gledao.

I od kada sam se počeo time baviti, (a to je bilo davno), sve sam više shvaćao da ne postoji ništa drugo čime bih želio raditi. I to je dan dans tako.

Trudim se život živjeti punim plućima, osjetiti život do kraja i što više to činim, to čistije i zrelije shvaćam kazalište i svoj posao. Tek sada u nekoj svojoj prvoj životnoj zrelosti izlazim iz zaljubljenosti i ulazim u onu pravu zrelu ljubav. A ona kao i svaka se mora svakodnevno njegovati, biti za nju zahvalan i učiti, stalno učiti.

Glumca svi ocjenjuju, procjenjuju, kritiziraju. Koliko ti je važna kritika?

Naravno da je svakom glumcu kritika važna. To je, pogotovo za kazališne glumce, možda jedini pisani trag o njihovom radu, nešto što ih čuva od potpune prolaznosti.

Važna je i utoliko što je to i procjena vrijednosti neke izvebe, djela, a i prilika da se nauči na vlastitim greškama, kao i da se osvjeste one stvari koje činimo dobro.

Nažalost, sve je manje one prave kritike. Kritike koja razumije glumce, njivov mir i nemir, njihova bića i način rada.

Stoga mi je na prvom mjestu dobronamjerna kritika nekog kolege, koji bolje može vidjeti ono što sam dao u nekoj ulozi. U zdravoj radnoj atmosferi je ima taman dovoljno koliko je potrebna. A zdravu atmosferu volim.

U svakom slučaju, moramo se navići na kritiku, jer se tim poslom i bavimo , između ostalog i zbog toga, jer nam paše taj osjećaj da nas svi gledaju. Valjda je to cijena. Dodao bih samo da mislim da nismo samo mi pod povećalom. Cijelo čovječanstvo se promatra. Glumci imaju kritiku, u nekim firmama imaju evaluacije i procjene rada. Čak u drugim zanimanjima, loša evaluacija 'žrtvu' može koštati posla, a u glumačkom svijetu to i nije tako. Mi smo još i povlašteni.

Što je za tebe glumačka samokritičnost?

Za mene to znači biti realan. Znati svoje trenutačne limite i mogućnosti. Stalno ih istraživati, opipavati, širiti i u svakom trenutku ih biti svjestan. Također, to za mene znači onaj zdrav razum, kojeg onda niti jedna kritika, pohvala ili pokuda, ne može omesti na putu ka ostvarenju neke uloge.

Kao mlađi sam bio sklon čak i pretjeranoj samokritici, do te mjere da niti jednu pohvalu nisam prihvaćao. Očekivao sam od sebe više, bolje i zato mi se nikad nije činilo da sam ispunio svoje kriterije. Vremenom sam se naučio malo opustiti po tom pitanju i intuitivno pročistiti svoje misli, sebi oprostiti pogreške, iz njih naučiti i doista se pohvaliti kad nešto napravim dobro.

Vjeruješ li uvijek u redateljsku koncepciju?

Ako redatelj u nju vjeruje, vjerujem i ja. Uvijek sam volio govoriti da je svaki tekst, neistražena špilja. Redatelj je bakljonoša i jedini zna veći dio puta. Skupa s nama je istražuje na čelu 'ekspedicije'. Što je njegova svjetlost veća, on ide hrabrije i nije mi problem pratiti ga.

Na klasi profesora Bore Draškovića, naučen sam pomalo i redateljski razmišljati i redateljska koncepcija mi je polazna točka i bitna mi je utoliko i zbog toga što ne trošim vrijeme nudeći glumački materijal koji nije u skladu sa idejom. Pratim ideju i ne mogu pogriješiti. Svi zajedno pričamo istu priču. Tako nikad ni svoj lik ne gledam kao zasebnu cjelinu, već kao jedan djelić velike slagalice.

Scenski partner?

Izrazito mi je važan. To je osoba na koju se često oslonim na sceni. I naravno, trudim se biti takav da se na mene u tom smislu može osloniti. Gluma je timski rad.

Kazališna umjetnost je li u krizi?

Mislim da ne. Jer i u vrijeme najveće krize koju svakodnevno osjećamo, kazalište preživljava i kazališta su puna. Na kraju krajeva, kazalište toliko dugo postoji, da je samo po sebi to dokaz iskonske potrebe za katarzom.

Kazalište se uvijek bavilo ljudima, njihovim težnjama, slabostima, željama. A te su stvari vječne i nikad se kao teme ne mogu iscrpiti.

Što ti je najviše značilo u tvojoj karijeri?

Najviše mi je značilo moje odrastanje kroz kazalište. Otkrivanje sebe kroz rad na ulogama. Značila mi je riječ nekih starijih i iskusnijih kolega, kojima sam se kao klinac divio iz publike. Značio mi je rad sa talentiranim redateljima i glumcima. Divni ljudi koje sam upoznavao i tako širio svoju glumačku obitelj kroz brojna kazališta u raznim gradovima. I doista, gdje god da odem, osjećam se kao doma. Sa svojima.

Planiraš li duže vrijeme ostati u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku?

Mi planiramo, a neko gore sjedi i smije se. Sigurno je da želim. Trudit ću se opravdati povjerenje koje mi je dano u ovom bitnom kazalištu.

I da se vratim na početak intervjua – hvala na dobrodošlici!

 

Piše: izv. prof. art. Mira Perić Kraljik
Foto: vladimirtintor.com