Nevjerojatno je koliko neki ljudi mogu jesti. Jednom sam slušao priču od ženi koja je jedne godine pojela sve golubove u gradu. Mislim da se zvala Dinka ili tako nekako.

Nevjerojatno je koliko neki ljudi mogu jesti. Jednom sam slušao priču od ženi koja je jedne godine pojela sve golubove u gradu. Mislim da se zvala Dinka ili tako nekako.

Ona je bila jako debela i živjela je negdje blizu Sjenjaka. Je li baš na Sjenjaku ili negdje u blizini, ne znam točno, ali to nije previše bitno. Bitno je to da je žena jela ogromne količine hrane svaki dan. Ujutro, preko dana, navečer, u pauzama, u svakom slobodnom trenutku pred svakim i svagdje. Kada je u bivšoj Jugi vladala nestašica hrane, tj. kada su bile razne redukcije, gospođu Dinku je to jako pogodilo. Ona, žena partijskog dužnosnika koja je imala sve što poželi za jesti, od domaće hrane, preko sira iz Mađarske do najboljih zapadnjačkih – kapitalističkih proizvoda, u jednom trenutku je ostala bez hrane. Takva doza opsjednutosti nije se mogla lako kontrolirati, pogotovo u trenutku kada je bila nestašica njezinog opijuma.

Sadržaj se nastavlja...

U strahu su velike oči, to je jasno, redukcija se odnosila na radničku klasu, za nju i njenog muža uvijek bi se našlo hrane. No, kao što sam rekao, u strahu su velike oči, u ovom slučaju želudac i Dinka je počela jesti sve što je stigla. Nakon što je pojela sve što je imala u frižideru i smočnici, okrenula se prema namještaju. Bilo je nevjerojatno, ali ona je kuhinjski kredenac pojela kao da su slani štapići u pitanju. Grizla je vrata od frižidera, žvakala taburee i gutala fotelje, tepihe. Nekontrolirana, uplašena i poremećena žena postala je prijetnja za sve oko sebe.

Kada joj se suprug vratio s posla i vidio ju takvu ludu, krvavih noktiju i očiju, krenuo je zvati policiju. Međutim, telefon nije pronašao jer ga je Dinka već pojela. Pojela je i supruga te čudovište bilo na slobodi. Iako su je u susjedstvu svi znali kao pristojnu ženu s malo većim želučanim kapacitetom, oni koji su je tada vidjeli su da nešto nije u redu, da to nije ista žena koja svaki dan šeta svog psa Garfilda.

Bijes ju nikako nije popustio, glad je rasla iz sekunde u sekundu i krenula je na ono čega se u biti malo i bojala. Krenula je na golubove. Jela ih je nekontrolirano, bez žvakanja, dva, tri odjednom, samo ih je gutala. Jedan golub joj je uspio promaći i krenuvši za njim ušla je u slijepu uličicu. Dozivajući goluba s mic, mic nije ni primijetila da se ispred nje stvorilo nešto strašno. Pernato čudovište od dva metra, ogromnim kljunom i krilima raspona tri metra. To je bio tata golub. Alfa i omega svih golubova ovog svijeta. Pojeo ju je jednakom brzinom kao što je ona jela njegovu djecu.

Kasnije su je tražili svi policijski dužnosnici ovog grada, svaki građanin je znao za nju i tražio ju, zbog bogate nagrade prvenstveno, ali i zbog toga što su svi htjeli vidjeti ženu koja je pojela svog muža. Danas nitko ne priča o tome, ali mogu primijetiti da na tom potezu baš i nema golubova, a ni vrabaca.

Piše: Marin Seleš