Sugrađanin pod pseudonimom Selka napisao je izvrstan tekst o tome kako se Osijek želi prikazati u brojnim medijima

Natjecanje u prikazivanju Osijeka kao grada slučaja na istoku još slučajnije Slavonije, u ovo predizborno vrijeme doseglo je vrhunac. Ružni pridjevi koji se dodaju uz glavni grad nekoć bogate, multietničke i za život poželjne regije, vrte se negdje oko titula najjadnijeg, najsiromašnijeg, najraseljenijeg i najnesretnijeg. Je li to uistinu tako? Ili je to samo dojam koji je namjerno ili slučajno kreiran, ne mogu tvrditi. No, s obzirom na to da se o Osijeku priča na bazi dojma, jednako tako ću i sam pisati. Neću tražiti službene podatke, statistike, potvrde ili izvješća, govorit ću o Osijeku oslanjajući se na dojam koji sam stekao živući ovdje više od trideset godina.

Jadni smo jer smo siromašni, siromašni smo jer smo jadni ratom pogođeni, komarcima izgrizeni, iseljavanjem oštećeni, privatizacijom prevareni, zbog inata ignorirani i pretilošću obilježeni. Jadni smo jer smo naivni, sami si krivi, a i nemamo more. Grad smo slučaj u kojem su mladi odselili, a stari umiru od neimaštine.

Sadržaj se nastavlja...

U državi koja je centralizirana i glavni joj je grad je država za sebe, u državi koja ima najljepše more na svijetu i čija su prirodna bogatstva nemjerljiva u jednakoj mjeri kao što su i neiskorištena, treba jedan takav grad, takva regija čisto da drugi ne bi mislili kako je nama Hrvatima predobro. Ruku na srce, možda je takav dojam o Osijeku i zbog toga da bi se drugi veliki gradovi osjećali bolje. Da bi tako skrili vlastite neuspjehe i lošu situaciju unatoč tome što ne dolaze iz najjadnije regije u državi? No, to nećemo nikada javno saznati jer se o tim drugim gradovima ne priča na način na koji se priča o gradu slučaju Osijeku. Mračni, devastirani i deindustrijalizirani Osijek u kojem još nije prošla ni kanalizacija cijelim gradom i gdje svi samo jedu kobasice i kulen dok čekaju autobus za Njemačku, puno je atraktivnija tema od uspješnog, oporavljenog, dinamičnog, gostoljubivog, zelenog, studentskog, novim tehnologijama industrijaliziranog grada. Priče o teškim ljudskim sudbinama uvijek su djelovale terapeutski na druge koji su u njima tražili utjehu i razlog da svoje probleme minoriziraju. Dojma sam da Osijek svima služi u tu svrhu, ali na sreću svih nas koji ovdje živimo, to što ljudi pričaju nije istina. Nažalost, nasreću nismo toliko jadni. Nismo grad kakvim nas prezentiraju mediji, kakvim nas prezentiraju osobe koje nikad Osijek nisu posjetile i nismo onakvi kakvim nas opisuju nerealizirani i nezadovoljni ljudi koji su iz Osijeka sreću morali potražiti negdje dalje.

Želim naglasiti da se suosjećam s mnogima koji su pokušali učiniti sve da ostanu, ali jednostavno si nisu uspjeli osigurati egzistenciju te su morali poduzeti korak i otići u neke zdravije, uspješnije i bogatije države. Mnogi su zbog svoje ljubavi prema gradu, ljudima i ritmu koji samo Osijek ima ostali do zadnjeg mogućeg trenutka, ali loše odluke nekih drugih ljudi prognali su ih iz grada.

I upravo zato, zato što smo prečesto žrtve loših odluka nekih drugih ljudi, moramo zauzeti jasan stav o svom gradu. Ne smijemo dopustiti da loši komentari, loše izvještavanje, loše priče i loša atmosfera koja se stvara oko našeg grada bude dominantna u medijskom, ali i bilo kojem drugom formalnom i neformalnom prostoru. Ne smijemo dopustiti da ljudi koji ne znaju o Osijeku ništa, prave reportaže o praznom gradu fotografirajući ga nedjeljom u 5 ujutro, koji prave reportaže o iseljavanju snimajući na kolodvoru pune autobuse đaka koji se vraćaju iz škole, koji vode sučeljavanja kandidata za gradonačelnika i podrugljivo zaključuju da ne znamo pričati o ničem drugom osim o komarcima.

Ne izazivam negativne reakcije usmjerene protiv nekoga, nego želim izazvati pozitivne, istinite reakcije i priče o Osijeku kakvim ga vide oni koji ga poznaju. A upoznati Osijek nije teško, osobito ako dolaziš otvorenog uma nezatrovanog senzacionalističkim izjavama o osječkoj „jadosti“. Jer, Osijek ima mnogo toga za ponuditi.

Ne želeći gledati svijet ružičastim naočalama i stavljati se u poziciju onih iz izreke „sit gladnom ne vjeruje“, ali dašak optimizma i vjere u bolje društvo može isprovocirati pozitivne promjene. Plačemo nad propalim tvornicama, nad izgubljenim radnim mjestima i nad srušenim stablima, a ne želimo vidjeti sadnju novih, rast IT i nekih novih industrija koja otvaraju nova radna mjesta, generiraju nova znanja i otvaraju nove perspektive. Ne želimo vidjeti da se grad ipak razvija, da je čist, da se reciklira, da se ulaže, da se povlače sredstva, da se gradi, da se otvaraju nove mogućnosti za obrazovanje, da se u Osijek useljava. Ne želimo vidjeti te stvari jer smo žrtve manipulacija potrebe pripadanja nekim političkim smjerovima, strankama ili ideologijama. Ne smijemo pohvaliti ako naši ne hvale, moramo grditi ako naši grde. No, to je normalno do jedne razine. One razine kad postajemo ogorčeni jedni na druge te time dozvolimo da se takva slika šalje do ljudi koji ne znaju istinu i tu našu ogorčenost obilato koriste da bi nas prikazali onakvima kakvima uistinu nismo. Tada je potrebno podvući crtu i reći da je dosta.

Lokalpatriot sam na zdravoj, ne mrziteljskoj i ne inatskoj razini koji je zahvalan gradu, imaginarnoj formulaciji, koja mi je omogućila da u njemu provedem sretno i relativno bezbrižno djetinjstvo, da se školujem, zaposlim, razvijam, rastem, stvorim obitelj i uživam u stotinama prekrasnih kutaka koje Osijek krije. Zahvalan sam što je grad bio toliko uvjerljiv i natjerao me da mu se prepustim i „vozim“ njegovim šetnicama, parkovima, perivojima, mostovima, trgovima, ulicama, naseljima, zgradama, znamenitostima koje neprekidno pričaju priče koje su elan i gorivo da ostaneš. Da učiniš sve što je u tvojoj moći da i tvoja djeca i oni koji dolaze nakon tebe, nakon tvoje djece jednako tako uživaju u tim bezbrižnim „vožnjama“.

Naš je zadatak da na svim razinama na kojima možemo, onim najmanjim i još više tko može na onim najvećim, činimo maksimalno kako bi stvarali bolje društvo za svakoga. Da ostavljamo dobar dojam, da budemo ujedinjeni u misiji očuvanja i izgradnje boljeg grada te da sve one druge borbe u kojima je on kolateralna žrtva, ostavimo po strani.

Osijek je izvanredan srednjoeuropski grad neograničenih potencijala, a jedino što mi trebamo jest iskoristiti taj potencijal za opću dobrobit, a ne za ostvarivanje sitnih, vlastitih i sebičnih interesa.

P.S. Iako sam rekao da je sve stvar dojma, ipak sam odlučio navesti neki konkretan podatak. Svi „vanjski“ izvjestitelji dojma su da se iz Osijeka iselilo najviše ljudi. Nažalost, nasreću nije tako. Iz jednog drugog hrvatskog grada se u desetogodišnjem periodu iselilo 14.300 ljudi ili 11%, što je 5% ili 7.500 više nego iz Osijeka. Samo kažem...

Selka