Sinoć smo dobili novu pobjednicu RTL showa "Tri, dva, jedan - kuhaj!"

Jozefina Birindžić pobjednica je osme sezone „Tri, dva, jedan – kuhaj!“. Njezina jela žiri je u finalu, u kojem se natjecala s Josipom Joškom Šarićem, ocijenio kao bolja, a i kroz cijeli show ova je Slavonka od žirija dobivala dobre komentare na račun svojih jela. U show se prijavila s prijateljicom Ksenijom, a evo što nam je otkrila nakon finala.

Kada ste se prijavili u show, je li vam na kraju pameti bilo da ćete i pobijediti?

Sadržaj se nastavlja...

Iskreno, ne. Još kad su nam na početku rekli da se nikada nije toliko natjecatelja prijavilo, bilo je pitanje hoćemo li uopće ući u tih deset parova. Naravno da se svatko nada i želi pokazati što zna, međutim, tu je u igri puno faktora.

U finalu ste bili s Joškom. Kakva su bila očekivanja, kakav je Joško kao konkurent?

Od samog početka se vidjelo da on zna kuhati, on i Jazz su se nadopunjavali, a smatrala sam ga doista favoritom. Malo mu je teže bilo kuhati sa mnom, ali nitko od nas u stvari ne zna kako će reagirati na taj stres i pritisak, kao i uvjete koji se moraju zadovoljiti. Vrijeme posebno.

Na što planirate potrošiti nagradu?

Nagradu ću potrošiti na novu kuhinju, a ostalo na uređenje prostora koji imam stjecajem nekih drugih okolnosti, koji traži puno ulaganja. Naravno, bit će i fešta za sudionike „Tri, dva, jedan – kuhaj!“ i moju veliku ekipu iz Broda. Napravit ćemo je čim uvjeti budu dozvoljavali.

Do finalnog tjedna kuhali ste s prijateljicom Ksenijom. Kako vam je bilo kuhati u paru, a kako sama?

Meni je bilo lako i lijepo u paru jer je nevjerojatno kako smo se Ksenija i ja dobro razumjele i dopunjavale. Mislim da u stvari nitko ne može znati kako će funkcionirati dok to sve ne krene. Nama je bilo super, zajedno smo radile i dogovarale, kojoj je što bliže i lakše, to uzme i napravi. Kao satić. Bez nje je prvo bilo pusto, puno napornije, posebno kako se finale bližilo. Ksenija je bila savršena prijateljica i ne mogu dovoljno zahvaliti na tome.

Što su najbliži rekli na vašu pobjedu?

Možete zamisliti! Sreća, nevjerica, oduševljenje…sve. Bilo je i ono: “Znali smo!“, ali u stvari to se ne može znati jer je bilo neizvjesno do zadnje sekunde.

Što vas je „Tri, dva, jedan – kuhaj!“ naučio?

Naučio me da mogu funkcionirati pred kamerama i pod stresom. Da se mogu snaći i s nepoznatim namirnicama kako-tako, da ima još puno toga što ne znam i da treba konstantno učiti i educirati se. Da treba uživati u dobrom društvu ma kako stresno bilo!

Koji vam je zadatak bio najteži, a na koje jelo ste najponosniji?

Najteži zadatak mi je bio ono ekvadorsko jelo koje je imalo taj čudni začin i koje je bilo zbilja čudnog okusa. Najponosnija sam na šarana, desetke, to je meni osobno bilo super, iako nisam tako nikada pravila, ali sam probala i mislim da je doista bilo odlično.

Kakav vam je bio Pažanin kao mentor, a kakvi ostali članovi žirija? Jeste li se bojali nečijih komentara?

Pažanin je bio dobar mentor, s time da mi nismo znali da Željka Klemenčić ne radi i ne 'pomaže' isto kao on. Jer vi u stvari samo rijetko imate vremena pogledati što drugi rade, a kada dođu kuhari i kamere, tada ništa ne vidite. Željka je radila kako je ona mislila da treba. Ona je bila draga, uvijek onako kao malo u čudu kad misli da nešto ne radite kako treba pa je onda vrijedilo razmisliti o tome što se radi. Bili su svi odlični. Špiček je svima pomagao savjetom. To što je nama nekada bilo kasno, što nismo bili sigurni možemo li stići ili što nam namirnice ne dozvoljavaju neke kombinacije, to je bilo nešto drugo. Iz svakog tog savjeta se moglo nešto naučiti.

Straha od komentara nije bio, naravno, svi bi rado slušali pohvale, ali često smo i sami bili svjesni da ono što nosimo i nije baš najbolje što se može napraviti.

Kad se kod vas rodila ljubav prema kuhanju? Od koga ste učili kuhati i što najradije pripremate?

Kao male smo sestra i ja imale zadatak pripremiti dio ručka. Jedno vrijeme je naš tata volio eksperimentirati i kuhao je poznata svjetska jela, na primjer, pekinšku patku. Djeci od nekih 10 god! Niti nam se sviđalo, a još manje što je uvijek uprljao sve suđe, a zna se tko ga je prao! Mama je odlično kuhala, a i sad super kuha. A ja sam u stvari prvo kuhala jer sam morala, samo, nije mi bilo mrsko i oduvijek sam voljela nešto novo praviti. Posebno sam voljela praviti torte. Torte i kolači su bili moja kvaliteta. Tako je bar bilo uvriježeno mišljenje kod mojih prijatelja.

Živjeli ste u Njemačkoj. Kad ste tamo otišli i zašto, a kad ste se odlučili vratiti?

U Njemačkoj smo, osim jezika, posla, načina života, s malom djecom upoznali i divne ljude, običaje i kuhinju. Vratili smo se kada je kći trebala krenuti u školu , a naš boravak se produžavao svaki mjesec. Neizvjesnost i mogućnost da dijete krene u školu pa da mora sve promijeniti u kratkom roku bila je glavni razlog. Nismo nikada požalili što smo se vratili.

Koja je razlika između njemačke i hrvatske kuhinje i koja je vama draža?

Njemačka kuhinja je dosta slična našoj kontinentalnoj s nekim razlikama i s time da je i njima naša kuhinja bolja. Imaju i oni odličnih jela. Međutim, kolače koje sam tamo vidjela, jela i naučila praviti, tada se nisu kod nas pravili, torte s jogurtom, sirom, cheescake, voćne i sl. Sasvim drugačije. Po povratku su me svi pitali recepte, pa sam prevodila i onda mi je moja prijateljica predložila da napravim internet kuharicu i da recepte tamo pišem i da ih svi imaju. Tako je i krenulo, avantura zvana „Internet“, slikanje kolača, pa hrane i postao je to hobi koji je oduzimao sve više vremena, ali i pružao zadovoljstvo. Onda je krenuo Instagram i budućnost je tu.

Kad poželite nekog posebno počastiti nekim jelom, što pripremate?

Teško pitanje. Iskreno, uvijek pravim nešto novo. Neka jela ponavljam, ovisno o prilikama, godišnjem dobu, gostima, zimi sarma, ljeti talijanska rapsodija ili naan i domaći humus, ako nas nije puno, neke fora zalogajčiće, nekad za veću ekipu bude i janje, u stvari bude uvijek drugačije. Pa ne mogu se previše ponavljati na Instagramu, hahaha. Već svi znaju, prvo slikanje pa onda se jede! Čak i pitaju: „A jesi li slikala?!“