balkanska tradicija
Narikače za RTL objasnile kako čuvaju običaj od izumiranja: ''Iz duše dođe kad ideš oplakat' čovjeka''
Ako pokojnik nema obitelj, uskakale su profesionalne narikače
Zahvaljujući našem predsjedniku, u središte pozornosti došle su zaboravljene narikače. Prije koji dan to je bio jedan od najguglanijih pojmova na Internetu u Hrvatskoj, mnoge je zanimalo što rade i postoje li još uvijek babe narikače, žene koje koje bi jadikovale, jecale i plakale za pokojnikom i tako dodatno dramatizirale sprovod. Neke su to radile jer im je umrli u rodu, druge profesionalno, za plaću. Bilo ih je u Zagorju, u Zagori, u Slavoniji, Lici. A vjerovali ili ne - nisu izumrle, ima ih još.
Čuvaju običaj
One nisu samodopadne, ali nariču i čuvaju taj običaj od izumiranja. Oplakivati pokojnika učile su još od svojih majki i baka.
Sadržaj se nastavlja...
Upravo se čita
-
Projekt je dobio sve dozvole i sve bi uskoro moglo u realizaciju
-
Povećanju broja posjetitelja tržnice zasigurno doprinosi i Zeleni četvrtak, manifestacija kojom se želi potaknuti građane na, prije svega, usvajanje zdravih prehrambenih navika
-
Na naizgled jednostavno pitanje kandidat je ponudio potpuno neočekivani odgovor
'Naricanje, to je neki osjećaj iz srca. Nešto osjećaš prema tom
pokojniku ili rođaku'', objasnila je Radojka
Komljenović iz Moštanica.
''Nije to ono što se mora, to iz duše dođe ti da ti ideš oplakat
toga čovjeka, ženu, tetku, strinu, mladi netko kad umre još i
gore'', rekla je Zorka Ovčariček iz
Moštanice.
Naricanje je bio ženski posao i postoji otkako je sahrana.
Jaukalo se u Hercegovini, Zagori, Lici, Slavoniji - gotovo da
nema dijela Hrvatske, pa ni Balkana gdje to nije bio običaj.
Negdje su to zvali oplakivanje, ridanje, tužbalice...
''Naricanje, neko bi rekao jaukanje, netko prebiranje. Svako selo
ima svoj običaj i svoj naziv'', izjavila je Savka
Barberić.
Ako pokojnik nema obitelj, uskakale su profesionalne narikače. Jer sramota je bilo da pokojnik ostane neoplakan. Kad bi netko umro nije ih trebalo ni zvati.
''Bile su tri žene u selu što su obavezno dolazile. Nisu bile rod, i dolazile su i one su bile kraj mrtvoga. Kako god tko nailazi one se isplaču tako nad mrtvim. I onda dolazi komšija, evo tebe dođe tvoj komšija da te isprati, evo tebi dođe tvoj ujak da te isprati. One s tim plačom najavljuju tko je sve došao da te obiđe i isprati'', pojašnjava Zorka.
Neke narikače su za tu uslugu uzimale novac, ali većina njih je radila pro bono.
''Nisam čula nikada da je netko nekome platio. Nego se moralo ostajati poslije na karminama. Nisu mogli ovi koji su plakali i jaukati ići kući, ostajali su na večerama'', dodaje Savka.
Ako na sahranama nije bilo naricanja smatralo se da obitelj nije cijenila pokojnika ili je isti bio loša osoba. Jaukalo se o pokojnikovim dobrim osobinama, prisjećalo se doživljaja, plakalo za njegovim odlaskom. Mara, Zorka, Savka i Radojka žive u okolici Petrinje. Do jučer nisu ni sanjale da će ih predsjednik svojim jaukanjem proslaviti, i da će naricati na televiziji, umjesto na sahrani.
Izdvojeno
-
Donosimo vam recept za skuhati pravi baranjski fiš paprikaš i domaću tjesteninu
-
Moša je oduvijek bila poznata i kao pravi gradski kvart iliti, bolje rečeno, firtl u kojemu su živjeli pravi gradski dečki i cure koji su se uvijek, osim sitnih kavgi s Retfalčanima, držali zajedno
-
Nakon devet godina života u Irskoj kući se vratio i Osječanin Dino Dželihodžić
-
Kratka imena, dva sloga, to su trendovi: Liam, Noel, Lota, gotovo je doba Štefanija i Terezija
Reci što misliš!