Komemoracija za tragično preminulog osječkog glumca Aleksandra Bogdanovića održana je jučer u osječkom HNK

Brojni kolege, prijatelji točno u podne oprostili su se još jednom od prvaka drame osječkog HNK Aleksandra Bogdanovića. Komemoracija je trajala više od dva sata, a u osječki je teatar došlo puno kolega iz različitih dijelova Hrvatske i cijele regije.

Aleksandar Bogdanović rodio se u Osijeku, 17. lipnja 1974. Akademiju dramske umjetnosti završio je u Novom Sadu, u klasi profesora Branka Pleše. Uz stalni angažman u HNK u Osijeku, od 2011., gdje je nakon cijelog niza odigranih glavnih uloga dobio status dramskog prvaka, igrao je u brojnim produkcijama kazališta u Puli, Zrenjaninu, Novom Sadu, Zagrebu, Kikindi i Vršcu. Kao i u zapaženim filmovima i televizijskim serijama poput Ištvančićevih filmova „Most na kraju svijeta“ i „Ponoćno sivo“, te dvije sezone Matanićeve serije „Novine“.

Sadržaj se nastavlja...

Izuzetno je teško obuhvatiti sve veličanstvene uloge po kojima će ga publika i kritika, ali i njegovi kolege trajno pamtiti, no svakako valja spomenuti ulogu Bože u „Sinovi umiru prvi“ Mate Matišića, Rudolfa Meiera u „Unterstadtu“ Ivane Šojat, Zeusa u „Zeusovim ljubavnicama“ Ane Tonković Dolenčić, Levina u „Ani Karenjinoj“ Lava Tolstoja, Georgea u „Virgi niji Woolf“ Edwarda Albeeja, Čičkova u „Mrtvim dušama“ N.V.Gogolja, gradonačelnika u „Anđelima Babilona“ Mate Matišića. Ulogom Gogoljeva Čičkova 2009. osvojio je nagradu za glavnu ulogu na Festivalu vojvođanskih pozorišta, dok mu je uloga Viteza Olivera Urbana u Krležinoj „Ledi“ donijela Nagradu za glavnu ulogu na Marulićevim danima, 2011., te u istoj kategoriji i nominaciju za Nagradu hrvatskog glumišta za ulogu Georgea u „Virginiji Woolf“ Istarskog narodnog kazališta, a za ulogu Levina u „Ani Karenjinoj“ za sporednu mušku ulogu. Mostarska liska mu je dodijeljena za ulogu Jerotija u Nušićevu „Sumnjivu licu“.Uz glumu, njegova velika ljubav bio je tenis zbog kojega je jedno vrijeme čak bio stavio glumu na čekanje, kroz koji se iskazao ne samo kao velik igrač, nego i sjajan trener, nadahnuće što će ga zauvijek pamtiti velikani bijelog sporta poput Đokovića i Čilića.

Uz činjenicu da je neosporno bio jedan od nosećih stupova svoje matične kazališne kuće, uz činjenicu da su ga svi koji su ga ikad imali prilike upoznati mogli samo voljeti, Aleksandru je, kako je sam napominjao, najvažnija uloga bila ona očinska, uloga čovjeka koji čuva i ljubi."