Stihovi su mu uglavnom prepuni romantike, razumijevanja, pronicljivosti, đentlmenstva, nečega što nije baš svojstveno današnjim vremenima i muško-ženskim odnosima

U organizaciji društva Naša djeca Grada Belog Manastira u Etnološkom centru u Belom Manastiru održat će se teatar u amfiteatru. Uz slobodan ulaz za sve, 2. lipnja u 19 sati u goste im dolazi Stefan Simić.

Stefan Simić mladi je, ali već etablirani pisac rođen 1989. godine u Paraćinu. Pisati je počeo tek sa 18, 19 godina kako bi umirio svoj burni unutarnji svijet koji je primjećivao štošta oko sebe i koji je neprestano reproducirao i rekonstruirao razne priče iz svakodnevnih situacija. Kako sam kaže, počeo je pisati onda kada mnogi najkvalitetniji pisci prestaju jer su izrekli sve što su trebali u onim najnadobudnijim i najangažiranijim godinama života. Pa ipak, jednom kad je krenuo pisati, Stefan više nije stao. Prvu knjigu “Pustite nas” objavio je 2012. godine, drugu “Odjeci ljudskog” 2013., treću “Generacijama koje rastu bez poezije” 2016., “Rekoh… i olakšah dušu” 2019. godine i “Povratak čoveku” 2020. godine.

Sadržaj se nastavlja...

Svoje radove gotovo svakodnevno objavljuje na internetu i ima veliki broj fanova koji ga redovno prate, mada je njemu samom, tvrdi, ta riječ neobična za jednog pisca, i primjerenija kakvoj glazbenoj zvijezdi.

Stihovi su mu uglavnom prepuni romantike, razumijevanja, pronicljivosti, đentlmenstva, nečega što nije baš svojstveno današnjim vremenima i muško-ženskim odnosima.

„Za neke je ljude pisanje jednostavno putokaz do neba, bez toga kao da ne postojiš, kao što je vjerojatno svakom umjetniku njegova umjetnost taj putokaz. To što izbacim iz sebe jako me balansira u životu. I zato uvijek preporučujem svima da pišu, štogod, neka pišu za sebe, neka se rasterete, pa makar nikad to nitko ne pročitao. Pisanje je uvijek neka vrsta psihoterapije, iako nikad nisam imao kontakt s time. Samo znam da ako ne pišem dva, tri dana, odmah se loše osjećam, a kad nešto ipak stavim na papir, to je nevjerojatno kako se čovjek nakon toga osjeća. Nevjerojatno kako nas to jednostavno balansira, da nam neku iskru, volju i snagu da idemo dalje, da nastavimo”, zaključuje Stefan.