Noćni klub Cadillac, Osijek, 23. 10., 21.00, ulaz besplatan (uz mogućnost dobrovoljnih donacija), broj posjetitelja ograničen na 30

Ako se pođe od njezine leksikonske definicije, buka ne nosi ništa dobra: neželjeni zvučni podražaji u živom će biću prije svega pobuditi nemir. Uspuhanost kakva (većeg) grada možda je i najbolji primjer zvučnog zagađenja; sve ono zujanje, škripanje, brečanje, brujanje, zavijanje, bipkanje, piskutanje, šištanje, klopotanje, tupkanje, treskanje..., dodatno ovijeno ofucanim kaputićem kakofonije ljudskih glasova, tvori muzak 21. stoljeća.

No postoje i krotitelji buke, kauboji posebna kova, koji civilizaciji (ili »civilizaciji«) uzvraćaju soničnu pljusku, jer buka se, kad je oni prime za vrat, kao čudom iz mahnite zvijeri čije apsurdno ritanje pomućuje zdrav razum – u trenu pretvara u vrača, gurua, psihijatra, duhovnika, slušateljeva vodiča kroz proces pročišćenja i oplemenjenja vlastite nutrine.

Sadržaj se nastavlja...

Ivica Košavić, Razorblade Jr., Britva mlađi ili naprosto: Ico, trenutno je ponajbolji takav (gitaristički) krotitelj u Hrvata. Ovo kolokvijalno »u Hrvata« možda je i suviše skromna ocjena, jer Ico posljednjih gotovo trideset godina živi u Amsterdamu, a sa sijaset grupa i projekata u kojima je svirao (Achtung Dichtung, Ha Det Bra, Gone Bald, Prsten, Blisters, Pink Noise Quartet, De Reizende Verkoper...) obišao je cijelu Europu, pri čemu je binu dijelio s najcjenjenijim imenima svjetskog podzemlja (Jesus Lizard, The Ex, Today Is the Day, Butthole Surfers...). Unatoč nestabilnoj postavi, problemima s pronalaskom izdavača, natezanju s promotorima i općim egzistencijalnim zavrzlamama, za sve to vrijeme održava matični Gone Bald, s kojim je, kao gitarist, pjevač i tekstopisac, i najplodniji.

Ima u njegovoj gitari krika, ima i bijesa, ima uzvraćene i prezrene ljubavi, toplote i studeni, ljetnih noći i zimskih jutara, igranog filma i neigranog života, ima onog nečeg čemu čovjek još nije smislio naziv. Zaštitu od kiše smisla danas pod umbrelicom avangarde traži masa tako bezidejnih štrebera i dosadnjakovića (čast izuzecima), da bi Ico s emocijom svojih solističkih radova u njoj djelovao otprilike kao Captain Beefheart na Euroviziji.

Osim toga, njemu i ne treba zaštita od smisla. Nakon nekoliko koncerata koje je s Gone Bald posljednjih desetljeća održao u različitim, odavno ugaslim osječkim klubovima, ovo mu je prvi solo nastup u najvećem slavonskom gradu.

Podršku će mu pružiti prijatelj, dugogodišnji susjed i nekadašnji kolega iz grupe Prsten, zagrebački gitarist Vlatko Klarić, čiji izričaj u cjelini najbolje opisuje naslov njegova albuma iz 2001., »Slikanje glazbe«. Vlatko, kao i Ico, zapravo kao i većina najboljih autora, ima tu sreću da je – samouk. Jer klasična naobrazba, osobito ona akademska, svojim će drilom i ograničenošću na standard od glazbenika, htio on to ili ne, prvenstveno načiniti manje ili više virtuoznog interpretatora, bilo tezgaroša koji će satima zabavljati raju u svatovima, bilo ozbiljnog člana filharmonije.

Vlatko je tako pošao vlastitom autorskom cestom za koju bi se, ako je već nužno, moglo reći da vodi u ambijentalni improv-jazz, ali koja na tom putu ima mnoga skretanja i zavoje. Koristeći različite tehnike sviranja on doista slika zvuk: ponekad je to kroki na 120-gramskom papiru, čije je dovršenje prepušteno slušatelju, ponekad je to platno čiji debeli, gusti premazi ne ostavljaju mjesta dvojbama, ali baš nikad, nikad se ne radi o rutini kao mehaničkoj navici. A kad takva rutina uđe u prostoriju, umjetnost ionako najčešće promrmlja nešto o neodgodivim obvezama pa utekne na stražnja vrata.